Ako Hrvatska misli da pokuca na vrata EU i NATO-a mora povesti aktivniju poilitik prema susednim zemljama, rekao je ministar inostranih poslova Hrvatske Tonino Picula, posle sastanka Evroatlantskog partnertskog saveta u Madridu.Kao dokaz “ aktivnije “ politike Picula je naveo, kako je rekao “ probno ukidsanje “ viznog rezima sa Srbijom I Crnom Gorom.Istovremeno, mediji u zagrebu, ocenjuju da je probno ukidanjem viza, Beogradu i Podgorici upućen inicijalni test, koji bi trebao pokazati kakvu politiku Srbija i Crna Gora zele prema Hrvatskoj.Ispod zita se naslućuje da zvanični Zagreb ovim gestim zeli privoleti Beograd na vraćanje imovinskih i matičnih knjiga u Hrvatsku, koje su Srbi odneli u naletima zloglasnih operacija Bljesak i Oluja.O ovim pitanjima kao i o mnogim drugim koji se tiču nasih sunarodnika u Hrvatskoj , razgovaramo sa predsednoikom srpskog narodnog veća Miloradom Pupovcem.
Gospodine Pupovac, da li je ukidanje viznog rezima jednostavno gorka pilula koju je Hrvatska morala da proguta Evropskoj Uniji , i da li je istina da hrvatski zvaničnici i ne pridaju u svojim medijima veliku paznju toj vesti?
Ova vest je sasatvni deo saznanja , i odluka ključnih drzavnih institucija u Hrvatskoj i ona se u tom smislu ne prikriva, jer je ta odluka doneta u interesu Hrvatske drzave, privrede,spoljne politike i njenih građana uopste.Ta odluka je dobra , kako za ljude u izbeglistvu, tako i za one koji iz porodičnih, poslovnih ili nekakvih drugih razloga moraju putovati u Hrvatsku ili u Srbiju i Crnu Goru.
Istovremeno, zvanični Zagreb sa ukidanjem viznog rezima od Beograda i Podgorice, kako su preneli hrvatski mediji, očekuje „veoma vazan“ odgovor.Da li Vi znate o kavom se to vaznom odgovoru za drzavu Hrvatsku radi?
Ne znam sta je ministar Picula pod “ vaznim odgovorom “ podrazumevao, jer ukidanje viza od strane Hrvatske je prirodan odgovor na odluku Ministarskog saveta Srbije i Crne Gore da svoje vize ukinu hrvatskoj strani.
Da li mislite da se vazan odgovor, odnosi na zahtev hrvatskih vlasti da Srbi koji su izbegli u toku poslednjeg rata vrate zemljisnje i matične knjige koje su poneli sa sobom, hrvatskim vlastima?
Mi dugo radimo na tom pitanju, i to je mali problem, koji se razvukao i napravio velike nevolje upravo onima kojih se taj problem i tiče.To pitanje se najvise tiče nasih povratnika i sunarodnika koji su odlučili da ostanu u Hrvatskoj. Reč je o zemljisnim i matičnim knjigama koje su matičari ili neki drugi opstinski sluzbenici poneli sa sobom, i koje nismo u toku proteklih godina mogli da vratimo, na jedan siguran način u Hrvatsku.Jasno je da te knjige trebaju biti vraćene onima kojima su i potrebne.Matićne knjige iz Kistanja su potrebne Kistanjama, a ne nekom ko ih je odneo u Vojvodinu ili u Beograd.Sa druge strane, te knjige su neophodne Hrvatskoj upravo iz razloga kako bi se razresila imovinsko pravna i druga zivotna pitanja koja se tiču upravo povratnika i raseljenih lica u Hrvatskoj.
Prema podacima UNHCR-a u Hrvatsku se vratilo oko 70.000 izbeglica. da li i Vi raspolazete sličnim podacima?
Da, tačno je da se u Hrvatsku vratilo oko 100.000 ljudi uključujući i broj onih koji su privremeno raseljeni u neki drugi deo Hrvatske.Broj izbeglih povratnika “ na papiru “ je daleko veći, ali se oni nisu imali gde vratiti jer su im kuće ili zauzete ili unistene.Mi te ljude, na zalost, ne mozemo voditi kao povratnike, jer su se oni vratili u izbeglistvo ili su odlućili da zive u nekom drugom delu Hrvatske ili pak iselili u neku drugu zemlju.
Kada smo pre tačno godinu dana posetili Dalmatinsku eparhiju, imali smo prilike i da se upoznamo i sa jednim brojem povratnika koji je odlućio da se vrati na svoje ognjiste. Tada su nam rekli, da su uspeli koliko- toliko da obnove svoje kuće, ali da dobiju posao u drzavnoj firmi ili instituciji je za Srbe gotovo nemoguće.Kako Vi komentarisete te navode?
Da, tačno je da je u Hrvatskoj tesko naći posao, i tačno je da je posebno Srbima tesko da dobiju posao, i mi to pitanje pretvaramo u pitanje prvog reda, jer zelimo da nasi sunarodnici budu i u policiji, sudstvu, u opstinskoj i gradskoj administraciji i u institucijama koje su od javnog i drzavnog interesa. Predstoji nam period iscrpnih razgovora i dogovora sa vlastima u Hrvatskoj po tom pitanju jer je ono kao sto sam i rekao za nas pitanje prvog reda.
Boraveći u Kninskoj krajini imali smo prilike da vidimo jezive prizore porusenih srpskih kuća, kao i pravoslavnih crkava i manastira.Kada i kako mislite da će se poruseni objekti obnoviti? Dozvolite da na ovo pitanje i dodam konstataciju episkopa dalmatinskog gospodina Fotija, da obnavljanje svetinja u ovom trenutku ne znači mnogo ako se prethodno ne obnovi „ziva crkva“ misleći, naravno na povratak pravoslavnog zivlja u Dalmaciju.
Područje Dalmacije je posebno i najvise devastirano ( Ravni Kotari, Benkovac, Benkovačko zaleđe) i istina je da je povratak mnogo veći u Kninu, nego u Zadru ili Benkovcu.Na sreću manastiri nisu toliko poruseni kao sto su porusene kuće Srba, i to je svojevrstan paradoks u Dalmaciji da su crkve ostavljane čitave a kuće su potpuno razarane.Crkve i manastiri su kasnije bili devastirani, i ponesto je otuđeno od njihove pokretne imovine i blaga,ali sada su sve crkve i manastiri obnovljeni.U Krki je otpočela sa radom i Bogoslovija…
Izvinite, ali moram da Vas prekinem.Raspolazemo bogatim arhivskim snimcima koje smo snimili pre tačno godinu dana.Na tim snimcima se jasno vidi da nema crkve i manastira koji nisu granatirani, spaljeni ili sruseni do temelja.Pomenućemo samo nekoliko imena kao sto su manastir Dragović, crkva Sv: Spiridona u Skradinu i crkva Sv.Nedelje u Karinu koja je sravnjena sa zemljom. Ti sakralni objekti nisu obnovljeni do dana danasnjeg, i zaista je tesko reći da sakralni objekti Dalmacije nisu bili ruseni ili da su pak svi obnovljeni , i kako Vi tvrdite u veoma dobrom stanju..
Ja ne bih sada da Vas demantujem, ali manastir Dragović je sporazumno od strane bivseg rezima potopljen, kada je građena brana Peruća, i njegovo stanje na sreću ili zalost nema veze sa ratnim desavanjima u Hrvatskoj, već ima veze sa ranijim odlukama.Crkva u Karinu je minirana 1996 godine na godisnjicu “ Oluje „, i to nam je poznato, ali ja govorim da je većina crkava i manastira ipak ostala sačuvana.Ne trebamo nevolju činiti većom nego sto ona jeste, i na mestima na kojima ona nije .Već sama činjenica da na području Dalmacije su mnoge crkve prazne i da nemaju svoje vernike je porazavajuća, i veoma teska kako za nas tako i za drzavu u kojoj zivimo.činjenica je da su i manastir Gomirije i Lepavina kao i Krka i Krupa obnovljeni i podvlačim da je razaranje sakralnih objekata bilo manje nakon operacije Oluja i Bljesak nego u toku samog rata Nema sumnje da Hrvatska svim svojim snagama zeli ući u Evropsku Uniju.Sa druge strane Evropa je i postavila svoje uslove, među kojima je i taj da se Srbi moraju vratiti u Hrvatsku.Zeli li Hrvatska ponovo Srbe na svojoj teritoriji i kakva ih budućnos u toj drzavi očekuje?
Nema sumnje da u Hrvatskoj postoji politika koja ne zeli Srbe na svojoj teritoriji, ali Hrvatska neće i ne moze sprečiti one koji se zele vratiti da se vrate i da uzivaju na svojim posedima i u svojim kućama, kao i sto neće moći da onim ljudima koji su odlućili da zive van Hrvatske uskrati hrvatsko drzavljanstvo. Povratak Srba na te prostore ima jos prepreka, posebno kada je u pitanju poivratak imovine i stanarskog prava, zaposljavanje, ali mislim da je u ovom trenutku prevaziđena najveća prepreka, a to je pitanje sigurnosti.
Kakvi dalji odnosi mogu biti između dve zemlje i naroda koji su u poslednjoj deceniji dvadesetog veka imali iskustvo koje morate se sloziti nije primereno veku u kome zivimo?
Mi i Hrvati nismo jedini koji smo vodili razumne ili nerazumne, pravedne ili nepravedne, opravdane ili neopravdane ratove.Takva iskustva imali su drugi narodi u istoriji.I mi i Hrvati ne bi trebalo da od sebe pravimo ono sto mi nismo, a to je jedinstven slučaj.Po meni to iskustvoi je tragično, jer je odnelo mnogo zrtava, nepotrebno, jer je donelo mnogo besmisla.Nove snage koje dolaze na političku scenu će, nadam se stvoriti nove pretpostavke za neke kvalitetnije odnose, kako među drzavnim politikama tako i među ljudima.Ovo iskustvo treba da posluzi i jednima i drugima kao pouka da od jedne velike ideje nekakve drzave i nacije, za koju su bili spremni platiti tako visoku cenu je nesto sto ih je na kraju srozalo i unazadilo kao u odnosima sa drugim drzavama tako i u odnosima sa sopstvenim narodom.Nadam se da dolazi vreme isceljenja, ozdravljenja i opamećivanja.
