Vlada Srbije finansiranjem filma, ovog filma učestvovala u falsifikovanju srpske istorije i stvaranju loše slike o Srbima, izvodeći na stub srama naše pretke, o čijem viteštvu u Prvom svjetskom ratu, su sa divljenjem govorili čak i neprijateljski komandanti
Već skoro dvije decenije zapadni mediji preplavljuju svjetsku javnost pričama kako su Srbi primitivan narod. Za ovim pričama ne zaostaje ni srpski vojnik: uglavnom je predstavljen kao ubica i ratni zločinac. Američke i evropske filmske kuće snimile su desetine igranih filmova o ratu u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, u kojima se Srbi predstavljaju kao ružni, prljavi, zli. No, kod obrazovanijih gledalaca na Zapadu, rađalo se pitanje: Kako je moguće da se tako ponašaju potomci slavnih srpskih vojnika i oficira iz Prvog svjetskog rata, Petra Bojovića, Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića i mnogih drugih znanih i neznanih čijem viteštvu su se divili ratni izvještači, pa čak i neprijateljski komandanti?
Odgovor pokušavaju da im nametnu Dušan Kovačević i Srđan Dragojević filmom Sveti Georgije ubiva aždahu koji smo nedavno imali priliku da vidimo i preko nacionalne televizije (RTS), predstavljajući Srbe u Prvom svjetskom ratu kao pijance, švercere, sujeverne ljude koji ne ulaze u crkvu, zabrinute više za svoje žene nego za ishod rata, toliko nehumane da u prve borbene redove šalju invalide koji su ekstremitete ili oči izgubili u Balkanskim ratovima. I ništa tu ne bi bilo previše sporno, jer svaki umjetnik ima pravo i slobodu da prodaje dušu đavolu, da laže skiravajući se iza umjetničkog viđenja nekog događaja; najspornije je, međutim, što je taj film, prepun istorijskih falsifikata i posprdnih slika o srpskom vojniku, finansirala Vlada Srbije koja je proklamovala u svom programu da će raditi na popravljanju slike u svijetu o Srbima, što bi rekli njeni vajni stručnjaci za marketing: na (re)brendiranju Srbije. No, umjesto toga, dobili smo dodatno masakriranje srpskog naroda, umjetnički nastavak Milosrdnog anđela.
Film počinje tako što piše da je ova priča rađena po istinitom događaju, a sadržaj je sledeći: uoči Cerske bitke, pošto su naše prababe bile lošeg morala i vodile ljubav sa invalidima iz prva dva balkanska rata, varajući svoje muževe, vrhovna komanda naređuje da se invalidi mobilišu i šalje ih na prve linije fronta, kako bi im muževi pucali u leđa. Tako je slavna Cerska bitka stavljena u ovaj kontekst neke vrste unutarsrpske osvete i lošeg morala, iako se, tvrde istoričari, to nikada nije dogodilo. Scenarista Dušan Kovačević, pak, tvrdi da mu je to pričao deda Cvetko, što je krajnje neozbiljan argument za jednu tako ozbiljnu i po Srbe više nego ružnu priču. Tumačenje istorije bez oslonca na širi krug provjernih izvora, pa makar za potrebe jednog filma, suviše je opasan pristup kada se zna da će se u svijetu, pa čak i kod naših budućih naraštaja, o srpskom učešću u Prvom svjetskom ratu više znati po ovom filmu, nego po udžbenicima istorije. čak i da je bilo mobilisano tih 17 invalida iz Cvetkovog sela, to nije bila masovna pojava, već samo ružna storija koja ne zavređuje da se u nju uloži 5-6 miliona evra državnih, bolje reći narodnih para.
Iako je Kovačević godinama ranije napravio taj tekst (za istoimenu pozorišnu predstavu), teško se oteti utisku da je on sada stavljen na filmsku traku da bi dao doprinos aktuelnom evropskom prepravljanju istorije, kao i reformisanju srpske vojske, da bi Srbe do kraja razoružali i oslobodili mitske prošlosti, smanjili značaj njihove borbe i žrtve, a zločine okupatora i agresora gurnuli u drugi plan. Da nije tako, autori filma bi negdje, makar na kraju filma, napisali bar jednu rečenicu: Austro-ugari su u Prvom svjetskom ratu ubili milion i 300 hiljada Srba, trećinu stanovništva, odnosno 60 odsto muške populacije. Ako ništa drugo, da imaju bar jedan istinit kadar u filmu.
A već bi za njih bilo previše da su napisali: Svi upadi austrougarskih snaga u Srbiju bili su praćeni antisrpskom histerijom, okrutnim ponašanjem prema civilima, iako je na zauzetim teritorijama ostala samo nejač, pa i ona u srazmerno malom broju, jer je stanovništvo u masama bježalo zajedno sa svojom vojskom koja se povlačila…
Vjerovatno bi se prije ubili nego da su, makar kroz jedan lik ili jednu scenu, predstavili srpskog vojnika onakvim kakvim su ga vidjeli savremenici i očevici, neprijateljski oficiri i istoričari. Pokušaću da dočaram veličinu i ljudskost srpskog vojnika, na koju su mnogi zaboravili, upravo kroz riječi stranaca i neprijateljskih komandanata koji nijesu imali nimalo razloga da uljepšavaju lik srpskog vojnika.
Viljem Drugi, njemački car, iznio je pregršt pohvala na račun srpske vojske. Svojim vojnicima je rekao: Heroji, ja vas šaljem u jedan novi rat protiv jedne male, ali vrlo hrabre nacije. To su Srbi koji su u toku tri rata, protiv Turske, Bugarske i Austro-Ugarske, dali svijetu dokaze visokih ratničkih vrlina i najvećih vojničkih sposobnosti i koji su na zastavama poprskanim krvlju napisali za ove četiri godine samo najveće i najslavnije pobjede!
Zbog svoje iskrenosti prema Srbima, Arčibald Rajs, u poslednje vrijeme mnogo i nezasluženo kritikovan, 1918. godine zapisao je: Trnut do dna srca, polazim da nađem štab 13. pešadijskog puka kojim komanduje pukovnik Bacić i on mi pokazuje šta Srbi rade sa svojim poginulim neprijateljima. Oko oskrnavljene crkve nižu se grobovi Austro-mađara, svaki obilježen krstom sa natpisom, koji su stavili oni vojnici što su ih zločinački ludaci Beča i Budimpešte htjeli da istrijebe. Plemenita osveta zaista dostojna junaka pjesama o Kraljeviću Marku.
Flora Sandes je pokušala 1917. godine da demantuje sve glasine koje su o Srbima kružile: Ljudi koji nisu ništa znali o srpskom narodu, više puta su me pitali zar me nije strah da se krećem među ljudima za koje oni misle da su divljaci, dok je, u stvari, sasvim suprotno. Ne mogu zamisliti ništa manje vjerovatno nego da me napadne srpski vojnik. Ja bih se osjećala sigurnije šetajući po nekoj varoši ili selu u Srbiji, ma u koje doba noći, nego u mnogim engleskim i drugim evropskim varošima.
Francuski maršal Franše D’ Epere sa ponosom je isticao to što je jedno vrijeme predvodio srpsku vojsku: To su seljaci, skoro svi; to su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, nesalomivi; to su ljudi slobodni, gordi na svoju rasu i gospodari svojih njiva. Ali, došao je rat. I kako su se odjednom za slobodu zemlje, ti seljaci bez napora, pretvorili u vojnike najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih… zbog kojih sam gord što sam ih ja predvodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske.
Po završetku ratova 1912-1913. godine, francuski pukovnik Furnije isticao je veličinu našeg čovjeka i našeg vojnika: Vratio sam se iz rata u Makedoniju ispunjen divljenjem prema srpskom vojniku. Hrabar, disciplinovan, izdržljiv, on podnosi sa čašću sve tegobe i oskudice u jednom ratu u kome su materijalne pogodbe izvanredno surove i teške; on je vrši o svoju dužnost sa samoodricanjem i prožet najčistijim rodoljubljem…
U crkvi Ružici u Beogradu, ispovedajući se, jedan srpski vojnik je rekao nešto što je kasnije i drugima priznao: Zarobljene i ranjene nisam dirao, na nemoćne nisam dizao ruku. To je bila istina: ja sam samo branio sebe i svoje drugove i zemlju svoju, na tuđe nisam išao.
Nije mogao ni da sanja da će ih neki tada još nerođeni Srbin, Cvetkov unuk, slikati u tako ružnom svjetlu: kako oko crkve prave bahanilije, a niko u crkvu ne ulazi (šenlučeći polomiše i krst na crkvi), kako više vjeruju u slomljeno ogledalo i u broj 13. nego u Boga, kako im je važnija ženska suknja od odbrane otadžbine… i tu sliku slati u svijet, s nadom da, na ismijavanju svojih predaka, stekne svjetsku slavu i Srbiji donese prvi Oskar (beogradska štampa piše o velikim šansama ovog filma da dobije Oskar za najbolji strani film). Razloga zašto je čovjek toliko posrnuo ima mnogo, no nijedan ne opravdava činjenje grijeha, duša čovjekova je iznad svih svjetskih ideala i ponuda: Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi (Mk 8,36)?
