**
POGOVOR
RISTO RATKOVIĆ
1. RIJEČ-DVIJE O SAMOM IZBORU
Djelo Rista Ratkovića nije obimno. Pa ipak, napraviti ibor iz njega nije nimalo jednostavno. Ratković je pisac koji se ogledao u svim literarnim rodovima: u poeziji, prozi i drami. S nejednakim uspjehom ali, ako izuzmemo kritiku, u približno istom obimu. Svuda je pružio dokaza svojevrsne darovitosti, ali nije svuda ostavio dovršena djela. On se, vjerovatno, nije vraćao na već napisani tekst. Kako bi inače bili tumačeni nezgrapni stihovi ili pasusi u romanu, koji su se mogli izbjeći najobičnijom stilsko-jezičkom redakturom, jednom inverzijom, na primjer. S druge strane, njegovi malobrojni manusnripti (koje smo, vjerujemo, odreda sve savjesno pregledali) uglavnom su veoma čisti, bez ispravki, bez precrtavanja. Može biti da ih je pjesnik pisao kada je tekst bio već definitivno gotov, što bi značilo da su to prepisi. Nije nemoguće da su nastajali i u trenutku punog stvaranja. Jer Ratković tvrdi da je pisao samo kad je morao, tj. kad je već u njemu bilo sve gotovo, zrelo, i z g r a đ e n o. I ne samo to. Pisac Nevidboga i Mrtvih rukavica gotovo ne želi, ni svjesno ni nesvjesno, da njegovo djelo liči „na mistiku potlačenih niti na mistiku povlašćenih klasa“, jer svijest je samo „sankcija podsvesti“. U Nevidbogu, i naročito u periodu oko 1937. godine, on je protiv socijalne nepravde, na strani proletarijata, predskazuje (makar i u simbolima) neminovni hod revolucije. Ima jedna nit koja ta „dva“ pisca, ta dva Ratkovićeva perioda, čvrsto vezuje. To je nemirenje s postojećim. Ratković nikada nije imao snage da napravi neko krupnije revolucionarno djelo, ali nije mogao ni da se pomiri, ni suštinski ni deklarativno, sa onim što ga je u bilo kom vidu okružavalo. U njegovom djelu ima protesta, ali pravog bunta nije moglo biti. Po rođenju, po svojoj psihičkoj konstituciji naklonjen mistici, psihoanalizom i nadrealizmom usmjeren ka snovima i podsvijesti, a dijalektičkim materijalizmom i drugovanjem sa socijalnim piscima rukovođen protiv „povlašćenih klasa“, — takva dispersija pjesnikova personaliteta morala je ostaviti traga na njegovo stvaralaštvo i na svoj način otežati kretanje kroz različita (idejno, geografski i mentalno) podneblja njegova djela…
Pripovijedaka Ratković nema mnogo; pitanje je da li ih uopšte ima. Ti tekstovi — od kojih četiri objavljujemo u ovoj knjizi — samo su obimnije pjesme u prozi ili prosto zapisi iz susreta s ljudima, zapisi reporterski. Ali isto onako kao što su te prozne skice mogle izostati, one su važne za razumijevanje Ratkovića-pjesnika, a nijesu sasvim lišene ni umjetničke vrijednosti. S kritikom je. međutim, bilo znatno teže. Nekoliko desetina prikaza, kritika, eseja, bilješki, memoarskih zapisa, moralo je da bude predstavljeno samo sa desetak tekstova, mahom iz ranijeg Ratkovićevog stvaralaštva. Iz drame „Zoraj“ izabrali smo samo one odlomke koji po svojoj poetskoj suštini daju pravu sliku o najvećim vrijednostima djela i istovremeno fino prezentiraju pjesnikove mogućnosti na poetsko-dramskom planu.
Roman „Nevidbog“… Kako je on u stvari mozaik anegdota vezanih posredno (samo ponegdje neposredno) za glavne aktere, mogla su se izuzeti nekolika odlomka, nekolike glave, bez veće štete po opšti utisak o djelu. Ti odlomci, zasićeni socijalnim frazerstvom i površinski, izrazito tendeciozni dosta su daleko od literature. No i pored toga smatrali smo da ima više razloga da se djelo štampa u cjelini, čak i u ovakvoj knjizi koja je stvarno samo i z b o r. Najprije zato što je djelo doživjelo dva izdanja za pjesnikova života (1933. i 1953. godine) i bilo uglavnom dobro primljeno od kritike. To je prvi pravi roman od jednog pisca iz Crne Gore. I najzad, abijent koji je piscu poslužio kao osnovica za razvoj ovo je dramsko-psihološke svite u romanu interesantan je do te mjere da bi se moglo tragati za uticajima koje je vršio i vrši na jedan broj naših pisaca iz tih vasojevićko-sandžačkih, „gornjih“ krajeva.
Roman „C“, čiji se rukopis nalazi u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju, po svoj prilici nije završen. Po pričanju njegovih prijatelja, a naročito Miodraga Bulatovića, Ratkoviću je bilo izuzetno stalo do ovog rukopisa „u radu“. Smatrao je to svojim životnim djelom. Na žalost, ono što je od tog romana ostalo (stotinak strana) ni po čemu ne opravdava nade koje je u njega pisac ulagao. Za one koji će svestranije i naučnije proučavati Rista Ratkovića, ovo djelo će, međutim, uvijek dobro doći.
U krajnjem slučaju, sve je kod Ratkovića poezija, te smo raspored mogli vršiti samo prema pjesnikovim raspoloženjima. Njih nije bilo mnogo: bilo je mnogo nijansi istog raspoloženja. Boja tog raspoloženja poznata nam je odavno: bolna egzaltacija ili egzaltirani bol koji se najzad budistički smiruje.
2. U VITRINAMA ZAVIČAJNOG MUZEJA
Šta je sve ostalo u rukopisu, u zaostavštini pjesnika Mrtvih rukavica? Kao i njegov život, i njegovi rukopisi nijesu imali naročito srećnu sudbinu. Rastureni od nemila do nedraga, zaboravljeni, ostavljeni ili odbačeni, trajali su oni dane u ladicama kolega i prijatelja, pjesnikovih poznanica i prijateljica (nije ih imao mnogo); zaboravljajući na pjesnika, prijatelji su sve više zaboravljali i te rukopise. Nije ih mnogo, nije ih mnogo — važnih. Ali to što je — nije bez značaja za pjesnika i pjesnikovo vrijeme.
Tri interesantna teksta u rukopisu nalazila su se kod Marka Ristića, još iz doba uspona nadrealizma kod nas, kada su Ratković i Ristić bili duhovno bliski, kada je Ristić u stvari bio duhovni vođ i ideolog našeg nadrealizma, kome je Ratković bio veoma blizak. „O nadrealizmu iz mog života“, „Crnci protiv Amerike“ i „Kočnica“. Sva tri teksta ustupio nam je Marko Ristić, pa je čak dozvolio da zadržimo manuskripte posljednja dva. Kratka poema „Crnci protiv Amerike“, koliko znamo, nije do sada publikovana. Odlomci iz autobiografskog teksta „O nadrealizmu iz mog života“ i iz „Kočnica“ štampani su u knjizi Risto Ratković koju je uredila Svetlana Velmar-Janković. Njoj je, takođe, tekstove ustupio Marko Ristić. Kod nas su, međutim, prvi put štampani u cjelini.
U Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju, koji je tek u formiranju, u jednoj ovećoj fascikli (književnik Ljubislav Milićević je sve to dobio od svastike Rista Ratkovića) nalazi se između ostalih, većinom objavljenih rukopisa, i zbirka pjesama pod nazivom „Razno“. Pjesme su pisane, po svemu sudeći, u trenucima kada je autor smatrao da treba da se društveno angažuje po svaku cijenu, dakle bez veće poetske temperature, što ih je i lišilo pravih poetskih kvaliteta. Nijedna od njih nije mogla ući u naš izbor. Ovdje, u Zavičajnom muzeju, nalazi se i rukopis romana „C“ (ce). Šta naslov znači — nije jasno. Naslov je ispisan olovkom a tekst pisaćom mašinom. (Možda se naslov može čitati kao „S“, jer je Ratković uvijek pisao ćirilicom, ali mi smo to pročitali kao „C“ zato što je tekst kucan latinicom.) Roman je, kao što smo već rekli, na stotinak strana prikazao malograđansku sredinu jednog srbijanskog grada (možda i jednog dijela starog Beograda). U ovoj fascikli nalazi se i dramska poema „Zmaj od Jastrepca“. Ta lirska fantazija od oko četiri stotine stihova, pravljena na narodnu, suhoparna, ne liči ostalim poetskim djelima Rista Ratkovića.
Puno je skica i koncepata za lica i scene, za roman ili dramu, za duži esej (sociološko-filozofski?) „Kako je čovjek postao div“. Tu je, na malim listićima, pisanim mastiljavom olovkom, mnoštvo citata od Marksa, Engelsa, Darvina, pjesnikinje Safo, Sartra, Pavlova, Gorkog. Naslov tog planiranog eseja vjerovatno je uzet iz knjige koja mu je služila kao orijentacija. Poslije više karakteristika socijalno-ekonomskih prilika koje su uticale na razvitak čovjeka, bilježi Lenjinovu misao: „Rad je stvorio čovjeka“. Šta je htio s tom esejističkom prozom? Iz bilješki se vidi da interesovanja potiču iz poslednjih godina njegova života. „Naši preci — bilježi Risto Ratković na jednoj ceduljici — nisu razlikovali svet bajki od stvarnog sveta; sve se dešava po dobroj ili zloj volji nepoznatih sila.“ Na drugoj ceduljici stoji: „Svako pleme nazivalo je sebe ljudima, a druge nije smatralo ljudima.“ Esej o kome postoje ovi planovi, međutim, nikada nije napisan.
Od svega što je u rukopisu od Rista Ratkovića ostalo najinteresantnije su te male ceduljice na kojima su ispisana i pjesnikova dugovanja, adrese raznih ličnosti, brojevi telefona. Mali dio tog papira, negdje pri uglu a rijetko po sredini, zauzima uzgred iskrsla misao koju pjesnik zapisuje. Te zabilješke se kreću od pronađene sintagme („uznemirene zvezde“), preko opaske o ženi („Sit je nje, i ne znajući više šta će, otkriva je kad spava i uživa u njenom usnulom telu“, „umrla je, i nikad joj se neće moći da osvesti“), do patetičnog literarnog usklika: „Dajte mi roman u kome ima stotinu romana!“ Ali među tim uzgrednim i usputnim zabilješkama ima i nekih krupnijih piščevih stavova, koji se ne tiču poezije i literature. Sve one na neki način potvrđuju ranije poznatog i upoznatog Rista Ratkovića, njegov humanizam, pacifizam, možda i — idealizam. U svakom slučaju plemenit idealizam. „Budućnost radničke klase je u duhovnom pogledu“, kaže on. Kada je to napisao? Tako su otprilike mislili nadrealisti, ali je pjesnik vjerovatno to napisao mnogo kasnije, onda kada je sebe distancirao od nadrealizma. Nije toliko važno da li je tu formulu čak od nekog i preuzeo, kao i tvrdnju da „socijalizam koji traži samo žrtve ne vredi tih žrtava“; interesantno je da na tim ceduljicama ima više takvih nego čisto poetskih misli. Jedna od njih daje izvjestan uvid u Ratkovićev stav prema dijalektici prirode. „Kosmička zagonetka se ne rešava samo naučno i filozofski već i moralno, pa i politički“. Nigdje nema komentara tim rečenicama: one su kao osnov za nešto veće, one su teze za neku organizovaniju cjelinu, poetsku, sociološku ili romanesknu. One projektuju Ratkovićeve trenutke razmišljanja, kada nije „stvarao“, kada je r a z m i š lj a o, pa tu svoju cerebralnu sintaksu bilježio kao materijal za stvaranje. „Egzaltacija, ma koje vrste bila, čini čovjeka srećnim; tako i budistička smirenost.“ Tu on prvi put jasno pokazuje da je u nekom trenutku svoga života proučavao budizam, a možda se i prilagođavao izvjesnim njegovim etičkim načelima, naročito genetičkom stablu bola u budizmu. Ako i nije dublje poznavao budizam, a mogao ga je upoznati ne samo preko litarature već i u ličnom kontaktu s ljudima koji ga ispovijedaju (za vrijeme svojih stranstvovanja; kao na primjer kod onog Japanca, Fimta, studenta katoličkog univerziteta u Lilu, kod koga je Ratković pokušao da uči japanski jezik), ipak je prihvatio neke njegove filozofsko-etičke postulate.
Postoji na tim ceduljicama zapisana i Sartrova konstatacija:
La vie ne commence
qu’ au delà de dèsespoir
A odmah zatim zapisana je jedna sirotinjska rana: ,“Ako te neko značajno pogleda u pohabane cipele, znaj da je grubijan, prostak, bez obzira je li on proleter ili buržuj. R.“
Rekli smo da poezija koja se nalazi u toj sakupljenoj rukopisnoj zbirci nije zanimljiva sa umjetničke strane. Ne mislim da je mnogo zanimljiva ni sa drugih aspekata. To su pjesme-parole, o domovini, istini, socijalijama istoka (nešto što nije nikada štampao). Ali, pared pjesme koju smo naveli na kraju predgovora kao ilustraciju izvjesnih zaključaka do kojih je pjesnik nakon lutanja po svijetu, došao, nalazimo i neke varijante pjesama ili odlomaka koji su nam poznati iz već štampanih Ratkovićevih knjiga. Tako je interesantan odlomak iz Mrtvih rukavica koji je u našoj knjizi štampan kao „OBE SU PLAKALE“. U tom odlomku u samim Mrtvim rukavicama ima i „adresa“ na koju je pjesnik „uputio“ pismo svojoj sestri:
Maruša Ratković
Zvečeći hodnik zlatnih odeždi
Nebo
Dođi na ovaj vir — čekaću te u hlebu.
Ovo pjesnikovo „pismo“ nalazi se u bilješkama, među koricama zbirke „Razno“ (mastilom pisano, ne prekucano kao ostale pjesme) i glasi:
Maruši Ratković
bolničarki na nebu.
Dođi na ovaj vir —
čekaću te u hlebu.
Da li je pjeenik ove „ispravke“ vršio prije nego su Mrtve rukavice objavljene, pa mu se ta varijanta nije dopala (zato je i otpala!) ili je to naknadno, možda i mnogo docnije, kada se već nije borio protiv rimovane poezije, „ispravljao“ svoje nadrealističke „grehove“. Rukopis kojim je taj odlomak Mrtvih rukavica pisan ne izgleda da je pjesnikov; može biti da je pjesnikove svastike, Jelene Ljubinković, s kojom je dugo godina živio u zajednici i koja je, vjerovatno, pomagala pjesniku u tim „tehničkim“ poslovima.
Onaj koji bude proučavao sve te pojedinosti moraće da pričeka dok Muzej u Bijelom Polju bude prikupio i sredio više materijala i uredio Odjeljenje pjesnika Rista Ratkovića.
3. PJESNIKOVA BIBLIOGRAFIJA
Risto Ratković nikada nije mogao biti svrstan u pisce za koje se kaže da su p l o d n i. Kad bi se sabralo sve što je napisano u toku tridesetpetogodišnjeg rada na književnosti, ne bi iznijelo više od hiljadu stranica, od čega bi svakako dobar dio pripao recezentskom rodu.
Objavio je sljedeća djela kao posebne knjige:
Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi), izdanje biblioteke Večnost, Beograd 1927;
Leviatan (kraća poema; u istoj knjizi je objavljena i poema Moni de Bulija), izdanje biblioteke Večnost, Beograd 1927;
Ćutanja o književnosti, skice, Beograd 1928;
Zoraj, tragedija u tri čina, izdanje Grafičkog institituta Narodna misao, Beograd 1929;
Nevidbog, roman, izdanje Srpske književne zadruge, biblioteka Savremenik, Beograd 1933; drugo izdanje: Narodna knjiga, Cetinje 1953;
Dodiri, zbirka stihova, izdanje Novog pokolenja, Beograd 1952;
Sa Orijenta, zbirka stihova, izdanje Prosvete, Beograd 1955;
Risto Ratković, izbor iz poetskog stvaralaštva pjesnikova, priredila Svetlana Vilmar-Janković, biblioteka Živi pesnici, Nolit, Beograd 1962.
Sreten Perović
Risto Ratković PONOĆ MENE | drugo izdanje | Urednici: Branko Banjević, Aleksije Obradović, Sreten Perović, Milorad Stojović
Izbor, predgovor i pogovor: Sreten Perović | Štampa „Grafički zavod“ | Totograd, 1966
