**
4. KO JE RISTO RATKOVIĆ?
Rođen na obalama Lima1, u Bijelom Polju, 3. septembra 1903. godine, u trgovačkoj porodici2 koja je, u pjesnikovu djetinjstvu, ipak bila bogatija patrijarhalnošću nego imovinom, Risto Ratković je u rodnom gradu upoznao život u najgorim, najtežim trenucima: za vrijeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata. To je ostavilo duboke tragove na supersenzibilnu pjesnikovu prirodu. Poslije završene gimnazije u Novom Pazaru, Ratković dolazi u Beograd (1923), upisuje se na Filozofski fakultet, priključuje se mladim avangardistima, boemiše, piše u „Pravdi“ i „Politici“. To je vrijeme pojave raznih revolucionarnih književnih pravaca: dadaizma, zenitizma, nadrealizma. To je vrijeme punog jačanja našeg, i ne samo našeg, nadrealizma. Ratković u to doba sebe naziva „neoromanatičarem“ i druguje s istomišljenicima — Pavlom Starčevićem, Dušanom Jerkovićem, Desimirom Blagojevićem, Javanom Popovićem. S ovom grupom „neoromantičara“ i s Moni de Bulijem, koji ne pripada njima, Ratković uređuje čitav niz kratkovječnih književnih publikacija: Refleks mladih, Čaša vode, Bela revija, Umetnost, Večnost.
Od 1927. godine, kada su izašle njegove dvije prve knjige, Mrtve rukavice i Leviatan, pjesnik se polako i naizgled stabilizuje. Sarađuje (1928) u Srpskom književnom glasniku, polako se odvaja od boemije, gotovo istodobno kada se udaljuje i od nadrealizma (poslije drugog Bretonovog manifesta), nalazi zapošljenje u Ministarstvu prosvete (1927—1931) i Ministarstvu inostranih poslova (od 1931. godine). U međuvremenu, 1928. i 1929. godine, pjesnik je objavio knjigu kritičkih skica „Ćutanja o književnosti“ i dramsku poemu u tri čina „Zoraj“.
Na početku četvrte decenije (1931) umire žena koju je pjesnik volio. Taj podatak je od izuzetne važnosti u biografiji Rista Ratkovića. (On je smrt voljene žene i smrt uopšte, tako osjećao u Mrtvim rukavicama, a čulno i darovito opjevao u „Ponoć mene“, „Ikoni“ i još nekim pjesmama.) Od tog prelomnog trenutka pjesnik polako posustaje, gubi se, sve više tone u evoju „apsolutnu noć“. Tako se „ostvaruje“ njegovo najbolnije poetsko predviđanje da ga smrt nigdje i nikad neće ostaviti na miru.
Dvije godine kasnije, 1933, Ratković je doživio dva lijepa priznanja: nagradu Srpskog književnog glasnika za najbolju pripovijetku, i štampanje Nevidboga u biblioteci SKZ „Savremenik“. Ali to ga nije izvuklo iz depresije. Provodeći u Ministarstvu inostranih poslova svoje „birokratsko vreme“, uspio je da istovremeno i diplomira na Fakultetu 1936. godine. Socijalni pjesnik postaje u pravom smislu tek 1937. godine. Tada svoje tekstove, koje objavljuje u Našoj stvarnosti od prvog broja, potpisuje pseudonimom (pseudonimom Vukadin Trpković kao u slučaju pjesme „Ljudi bez pristaništa“). Tako je morao da postupi da ne bi izgubio državnu službu od koje je živio. Ali već 1938. godine on odlazi u diplomatsku službu, u inostranstvo gdje ostaje sve do završetka drugog svjetskog rata, punih osam godina. Francuska, Sovjetski Savez, Egipat, pa opet Sovjetski Savez odakle se i vratio u domovinu 1945. godine.
Po povratku, Ratković piše u novinama i časopisima, najviše kratke i suhoparne recenzije, pomalo prevodi s ruskog i sve više se predaje na milost i nemilost alkoholu. Neprimjetno, taj nekadanji avangardista umire i fizički i duhovno. Zalaže se za najkonzervativnija književna shvatanja. No i tada naiđu svjetli poetski trenuci: kad govori o Egiptu, o pustinji saharskoj, o mediteranskoj bijedi i mediteranskom suncu 1952. godine pravi izbor iz svoje poezije pod naslovom Dodiri koji je dosta dobro primljen od posljeratne književne generacije.
Dvije godine kasnije (18. juna 1954) umire sam, zaboravljen gotovo od svakoga, pa i od svojih bivših prijatelja i drugova koji su u posljeratnom periodu imali fine društveno-kulturne položaje. Za njegovu sudbinu malo ko se više interesovao. (Mali dio pjesnikovih prijatelja dolazio je s vremena na vrijeme da ga posjeti: Desimir Blagojević, Slobodan Marković, Miloš Đorđević, Branko V. Radičević, Branko Banjević, Žarko Đurović i drugi, pa i pisac ovih redova.) Pjesnik je posljednje dane trovodio u Mlatišuminoj ulici s mačkama sa kojima je dijelio porciju čvaraka, njegov dnevni obrok hrane. Uz čvarke, Ratković je tih posljednjih dana uzimao samo rakiju. Naročito je volio svog poslušnog mačka Petka s kojim je uvijek nesebično dijelio porciju čvaraka. Od male svoje penzije3, od neostvarenog života. Svi koji su dolazili u neposredan kontakt s Ratkovićem posljednjih godina pred njegovu smrt, postajali su na neki način pokorni pred njegovim bolom, pred njegovom neumitnom ćutnjom koja je imala nešto od filozofske arome istočnjačke mudrosti i fatalizma. Posljednji njegovi dani protekli su u halucinacijama. Plašeći se svega ogromnog, a najprije ,“ogromnog oka okeanskog“, tako je, u tišini, završio život jedan sudbinski pjesnik.4
Sreten Perović
__________________
1 Rijeka Lim dobila je ime najvjerovatnije od latinske riječi L i m e s koja označava brazdu, među, granicu, granični put ili stazu. Tuda su nekada prolazile vrlo važne trgovačke saobraćajnice prema Bosni.
2 Đoko Ratković, Ristov otac, nekada bogati trgovac, i pjesnikova majka Hristina Ljujić, mogli su — u uslovima u kojima su živjeli — pružiti svom sinu primjerno porodično vaspitanje. Pjesnik je, izgleda, više koketirao siromaštvom nego što je za to imao razloga, bar do dolaska u Beograd.
3 Pod brojem 2641, od 27. IV 1954, Zavod za socijalno osiguranje grada Beograda odredio je Ristu Ratkoviću invalidsku penziju u visini od 14.060 dinara. „Dana 21. IV 1954. godine Invalidsko-penziona komisija broj 1 u Beogradu pod br. 843 izvršila je ponovni lekarski pregled kod Ratkovića Riste i našla da je radna sposobnost umanjena za 75% za duže od godinu dana.“ Ponovni pregled, prema zaključku Komisije, trebalo je da bude obavljen u maju 1955. godine. Pjesniku se, valjda, učinilo da nije vrijedno da taj datum sačeka: „otputovao“ je deset mjeseci ranije!
4 Jedan drugi i manje sudbinski pjeenik, Slobodan Marković, pijan od bola i alkohola, podjednako, mimo protokola i poslije zvaničnih govora, ušao je u otvorenu r a k u i nad kovčegom — tog vedrog junskog popodneva na Novom groblju — održano svom mrtvom prijatelju Ristu Ratkoviću kratko oproštajno slovo. . . Nijesu se interesovali za tebe, burazeru, — rekao je Slobodan — dok si samovao i gladovao u svom mračnom i vlažnom stanu, a sad su došli da ti odaju „priznanje“. Hvala im na takvom licemerju!“
Risto Ratković
PONOĆ MENE
drugo izdanje
Urednici:
Branko Banjević, Aleksije Obradović,
Sreten Perović, Milorad Stojović
Izbor, predgovor i pogovor:
Sreten Perović
Štampa „Grafički zavod“
Totograd, 1966
