DOSSIER NOVI.BA
Sarajevo u NDH: Vrijeme kad se kafa pila na Obali Adolfa Hitlera, a šetalo Musolinijevim šetalištem…
10.04.2016 – 22:01 | Vijesti Aktuelno
Novi.ba, povodom 75 godišnjice proglašavanja NDH, pokreće jednu od najvećih tabu tema istorije glavnog grada BiH, a to je razdoblje Drugog svjetskog rata, odnosno gradskog života u sklopu marionetske faašističke tvorevine „Nezavisne države Hrvatske“. Kako je ustaška država zauvijek promijenila Sarajevo? Kojim mjerama je stvaran novi „arijevski“ poredak? Ko su bili njegovi protagonisti u civilnim, policijskim, vojnim, kulturnim i vjerskim institucijama grada? Kako je i šta pisala gradska štampa, kakve su se predstave davale u pozorištima, kakvi filmovi u kinima? Novi.ba će svaki dan od 10.og do 16.og aprila (obljetnice ulaska njemačke vojske u Sarajevo) obraditi po jednu od ovih tema. Pred vama je uvodni tekst, uglavnom baziran na knjizi Grupa autora: SARAJEVO U REVOLUCIJI – tom 2
Pošto ustaški pokret u Sarajevu nije imao brojnu organizaciju zakletih ustaša, koja bi bila sposobna da sprovede u djelo zamisli ustaške vlade, Kvaternik i drugi ustaški funkcioneri su se oslonili na manji broj onih, odranije fašistički orijentisanih krugova, koji su djelovali u pojedinim hrvatskim organizacijama u oblasti kulture, sporta i si., na dijelove desno orijentisanih pristalica HSS, koji su bili naklonjeni ustaškom pokretu i na dijelove reakcionarno orijentisanih pristalica JMO, također, naklonjenih ustaškom pokretu, odakle se, u stvari, regrutuju u BiH prvi ustaški funkcioneri iz redova muslimanskog stanovništva. Najveću podršku ustaše su dobile od vrhova katoličke i islamske vjerske zajednice. ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…”, pisao je tako nadbiskup Stepinac u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941., dok zagrebački muftija Ismet Muftić već 10. travnja nije krio svoje oduševljenje.
“Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Oduševljenje se uskoro prenelo i na BiH.
Slavko Kvaternik je već 25. aprila posjetio sarajevskog nadbiskupa Šarića, koji se u potpunosti stavlja u službu novoformiranoj ustaškoj državi! On odmah, oduševljen prethodnim proglašenjem NDH, upućuje pozdrave i blagoslov poglavniku Paveliću, sa izrazima duboke odanosti. U članku »Nadbiskup Vrhbosanski poglavniku Nezavisne Države Hrvatske«, štampanom u listu Vrhbosna br. 926/41, Sarajevo, 25. aprila 1941. godine, piše: »Gospodine Poglavniče! Iz moje Residencije, u kojoj danas boravi vrhovni zapovjednik naše hrvatske vojske vojskovođa i maršal g. Slavko Kvaternik, čast mi je srdačno vas pozdraviti ispred cijele Nadbiskupije Vrhbosanske i crkvene Pokrajine bosanskohercegovačke. Pozdravljam Vas gospodine Poglavniče, ispred mukotrpnog hrvatskog naroda Hercegbosne, koji je dugi niz stoljeća čekao svcj« oslobođenje i uskrsnuće, pa smo, eto, sretni i ponosni, da nam je donio slobodu i nezavisnost sin naše grude, naše uže domovine, Herceg-Bosne, Ponosne. Neka dobri Bog obilno naplati Vaše tolike žrtve i napore, što ste ih s tolikim herojstvom uložili za naš mili Hrvatski Narod! Molimo se Bogu, da Vas još zadugo uzdrži i poživi na sreću i procvat Vjere i Domovine. On Svemogući neka svakim svojim blagoslovom blagoslovi Vaše djelo«.
jevreji-u-logoru
Slika 1: Sarajevski Jevreji na prisilnom radu
U knjizi Viktora Novaka »Magnum crimen«, izdatoj u Zagrebu 1948. godine, na strani 556. stoji: »… nadbiskup šarić prisustvovao je 30. 4. na dan pogibije Zrinskog i Frankopana, zajedno sa Reis-ul-ulemom, Fehimom ef. Spahom, župnikom Bralom, poglavnikovim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu, i sarajevskim župnikom dr Čelikom, zakletvi ustaške vojske u Sarajevu koju je obavio pukovnik – zapovjednik Petar Blašković. Zakletvenu molitvu je za katolike izvršio Mato Hailo, vojni svećenik, a za Muslimane imam Hasan ef. Švabić.“
U vrhovima Islamske vjerske zajednice, slično kao i u katoličkoj crkvi, našao se jedan manji broj visokih vjerskih funkcionera na čelu sa reis-ul-ulemom Fehimom Spahom, kao i političara koji su se opredijelili za ustaški pokret, smatrajući da će, uz podršku okupatora i nove vlasti, sačuvati svoje pozicije i ostvariti privilegovan položaj. Tako oni proklamuju parolu kako su Nijemci došli kao oslobodioci koji će Muslimanima donijeti ekonomsko, političko i kulturno oslobođenje, što će biti zagarantovano »novim poretkom«. U prvim mjesecima okupacije, oni organizuju skupove sa kojih šalju pozdrave poglavniku, izražavajući zahvalnost i odanost u ime Muslimana Bosne i Hercegovine, u čemu se naročito ističu Muhamed Handžić, predsjednik Udruženja muslimanskog sveštenstva, Muhamed Alićerimović, predsjednik Ulema Medžlisa, Ademaga Mešić i dr Džafer Kulenović, kao i drugi kojima su već bili povjereni politički položaji u ustaškoj državi.
Ustaše su isto tako bili glavni akteri u podređivanju svih organa državne administracije i svih institucija koje su ostavili iz starog režimaili onih koje su sami osnovali. Tako su i postavljanje službenika, u svim institucijama NDH, stavili pod svoju kontrolu i propisom odredili da bez saglasnosti ustaških političkih tijela niko ne može biti postavljen u službu. Osjećajući se nesigurnim, radi zastrašivanja i rigoroznog progona brojnih građana koji se nisu mirili sa fašističkim režimom, ustaše već 17. maja donose »Zakonsku odredbu o prijekim sudovima«. Prema ovoj odredbi, prijeki sud izriče samo jednu kaznu, i to kaznu smrću strijeljanjem. Protiv osude nije dopušten nikakav pravni lijek. Kazna smrti ima se izvršiti nakon tri sata od proglašenja osude. Od trojice sudija, obavezno je jedan morao biti ustaški funkcioner. Prvi predsjednik Prijekog suda u Sarajevu bio je Redžep Hajrović. Odredbe o djelovanju prijekih sudova bile su kasnije, naročito u periodu kada je otpočeo oružani ustanak, dopunjavane, ali uvijek s ciljem pooštravanja mjera i proširivanja broja i vrste djela koja potpadaju pod odredbe ovog suda. Ovaj sud, obično je u jutarnjim časovima izricao presude, koje su istog dana u popodnevnim satima bile izvršavane. Stratište je bilo na Vracama, gdje su položili svoje živote mnogi sarajevski patrioti, pošteni građani i borci za slobodu.
Budući da ustaše u Bosni i Hercegovini nisu imali, niti su mogli imati, veći uticaj u masama, oni su svoju vlast zasnivali na teroru i nasilju, na sili oružja i raznim drugim oblicima zločina nad narodom. Rukovođeni fašističko-nacističkom ideologijom, oni su terorizam i besprimjerne zločine za postizanje svojih ciljeva prihvatili od svojih okupatorskih gospodara kao jedine metode koje im osiguravaju punu vlast. Rasna teorija i šovinistička mržnja prema srpskom i jevrejskom stanovništvu bila je njihova ideja vodilja i podloga za genocid koji su preduzeli. Razumije se, iza toga je stajalo koristoljublje – domoći se imovine ovih građana. Smatrajući da NDH treba da bude čisto hrvatska zemlja, oni su stvorili lan za fizičku likvidaciju Srba i Jevreja u Bosni i Hercegovini. Zato su odmah preduzeli hapšenja, progone i ubijanja najširih razmjera. Istovremeno donose razne propise o ograničavanju sloboda i prava građana: slobode kretanja, prava na rad, uvode obaveznu evidenciju i prijavljivanje policijskim vlastima. Zatim, zabranjuju postojanje i rad društava srpske i jevrejske nacionalnosti, plijene njihovu imovinu, uništavaju njihove kulturne tekovine, zabranjuju upotrebu ćirilice, te donose i čitav niz drugih mjera kojima se ovi građani praktično stavljaju van zakona.
zatvor-beledija
Slika 2: Zloglasni zatvor „Beledija“ u blizini gradske Vijećnice
Ustaše su nekoliko zgrada u Sarajevu pretvorili u zatvore, u koje su za kratko vrijeme doveli više hiljada ljudi. Najveći su bili vojni logor u velikoj kasarni u Vojvode Putnika ulici, zgrada sudskog zatvora u Pravosudnoj palati, »Beledija«. Vijećnice, zgrada Pravoslavne bogoslovije i dr. Nešto kasnije, kada su ovi zatvori postali pretijesni, otpočeli su odvoditi hiljade ljudi u logore koje je NDH otvarala na sve strane i iz kojih se malo ko vratio. Istovremeno, strijeljan je jedan broj građana na Vracama, u blizini stare austrijske tvrđave, da bi ovo mjesto i docnije bilo poznato stratište za likvidaciju rodoljuba i pripadnika revolucionarnog oslobodilačkog pokreta grada Sarajeva.
Zbog svakodnevnih progona, mnogi građani bili su prisiljeni da traže spasa u bjekstvu. Tako su neki građani srpske nacionalnosti pobjegli u Srbiju, smatrajući da će u tamošnjim prilikama lakše sačuvati život. U najvećem broju stradali su nedužni građani, seljaci, radnici ili intelektualci, koji su dolazili pod ustaški nož samo zato što su bili pripadnici srpske nacionalnosti. To ne znači da među ubijenim nije bilo i prononsiranih srpskih nacionalista ili kompromitovanih policijskih ili drugih državnih službenika bivše Jugoslavije. Bilo je slučajeva da su strijeljani pravoslavni sveštenici, što je ovom teroru davalo i karakter progona svega što je pravoslavno. Vršen je otvoren pritisak za prelazak
na katoličku vjeru, u čemu je uzeo učešća i jedan dio katoličkog klera. Zato je tu i tamo bilo slučajeva da su poneki pojedinci, zaplašeni i malodušni, primili katoličanstvo, ali to nije poprimilo masovan karakter.
U strahu od pobune progonjenog stanovništva, otpočeli su i sa hapšenjem nedužnih seljaka kao talaca nad kojima će se primijeniti represalije u slučaju pojave oružanog otpora ili diverzija. Tako su 25. i 26.juna uhapsili kao taoce preko dvije stotine Srba sa područja Olova, Vareša, Breze, Visokog, llijaša, Semizovca, Alipašinog Mosta, Pazarića, Kalinovika i Pala, od kojih najveći broj nije ostao u životu. Ovakve terorističke mjere predstavljale su podlogu za raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje.
Jevreji koji su bili u najtežoj situaciji, podvrgnuti su najsvirepijim progonima. Prvo je zavedeno obavezno obilježavanje žutim trakama ili velikim slovom »Ž«, što su morali nositi na reveru kaputa. U takvoj situaciji, jedan broj Jevreja bježao je prema jugu, u pravcu Mostara i Dalmacije, jer je u tim krajevima, koji su se nalazili u italijanskoj okupacionoj zoni, tretman prema Jevrejima bio nešto blaži. Oni sa više novaca pribavljali su lažne legitimacije i propusnice, kao i vozne karte kako bi se domogli krajeva u kojima su se nadali da će moći sačuvati goli život. Mnogima se i te nade nisu ostvarile, jer su već pri polasku, na željezničkoj stanici ili u vozu, bili uhvaćeni. Nijemci i ustaše, već od početka okupacije, stavili su pod nadzor Jevrejsku opštinu, da bi, na bazi postojećih spiskova jevrejskih građana, mogli vršiti sistematske progone.
nacisticki-orao-na-sarajevskom-crkv
Slika 3: Nacistički orao pred sarajevskom Sabornom crkvom
Poput svojih nacističkih gospodara u Njemačkoj, ustaše su se pobrinule da ozakone mjere rasne diskriminacije i genocida koje su u praksi već uveliko sprovodile. Oni 4. juna 1941. godine donose »Naredbu o ustrojstvu i djelokrugu rada Rasnog političkog povjerenstva«. Stvara se čitav sistem mjera i ustanova u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, pa se formira Rasno političko povjerenstvo, koje se sastoji iz Rasno-političkog vijeća, Rasno-političkog ureda i drugih pomoćnih ustanova. Istog dana donose i »Naredbu o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja«.
Ustaše se nisu zadovoljile samo progonom ljudi nego su svoje nasilje protegle i na likvidaciju brojnih kulturnih, obrazovnih i drugih javnih ustanova, spomenika kulture i drugih tekovina što su ih narodi Bosne i Hercegovine i u Sarajevu, u svojoj prošlosti, stvarali. Medu prvim stavili su pod udar kulturne i vjerske institucije, kao i neke radničke ustanove. Pošto su zabranili sva srpska i jevrejska društva i ustanove, zaposjeli su Radnički dom, Radničku biblioteku i Radničku komoru. Biblioteku i konvikt društva »Prosvjeta« pretvorili su u zatvor i sabiralište ljudi koje su hvatali na ulicama za odvođenje na prisilni rad. Sve knjige »Prosvjete« izbacili su na ulicu i tako uništili jednu od najbogatijih biblioteka u Sarajevu.
U sve škole – osnovne i srednje – postavili su svoje povjerenike, sa zadatkom da se otpuste svi napredni nastavnici i da se uvede novi program nastave, temeljen na ustaškoj fašističkoj ideologiji. Od nastavnika su tražili da potpišu pristanak da će biti pokorni novoj vlasti. Uopšte uzevši, škole su podvrgli klerofašističkim i reakcionarnim uticajima, koji su isključivali sve što je bilo demokratsko i, s pedagoškog stanovišta, progresivno i humano. Odmah su otpočeli da truju omladinu šovinizmom i dekadentnom rasnom teorijom.
Najniži porivi kojima su bili nošeni akteri ustaške vlasti i njihovi izvršioci – gradski ološ, manifestovali su se i u njihovim vandalističkim postupcima rušenja pojedinih objekata i istorijskih spomenika u gradu. Pored opšte pljačke jevrejske imovine, bacili su se i na rušenje jevrejskih hramova. U isto vrijeme, uništili su spomen-obilježje Gavrilu Principu i »Mladoj Bosni«, na mostu gdje je izvršen atentat na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda, 1914. godine. Na današnjem Trgu oslobođenja podigli su ubrzo visoki spomenik hitlerizmu, na čijem vrhu je bio veliki njemački orao sa kukastim krstom.
U nizu zabrana i novih odredaba bila je i odluka Gradskog poglavarstva o izmjeni naziva gradskih ulica, trgova i mostova. Prema toj odluci, mnoga tradicionalna imena i nazivi zamjenjuju se novim imenima, uglavnom istaknutih fašista i visokih ustaških funkcionera. Takvi su nazivi: Obala Adolfa Hitlera, Musolinijevo šetalište, te ulice vojskovođe Slavka Kvaternika, profesora Hakije Hadžića, nadbiskupa Štadlera, nadbiskupa Šarića, Božidara Brale, Ademage Mešića, i dr.
Isto tako, posebnom odredbom, izmijenili su i naziv grada Sarajeva, odredivši naziv »Sarajvo«. Hrvatska i muslimanska društva, osim »Gajreta«, u Sarajevu nisu bila zabranjena. U njima su ustaše nastojale ostvariti svoj puni oslonac i usmjeriti ih u pravcu podrške Nezavisnoj Državi Hrvatskkoj i ustaškoj politici. Zato su na rukovodeća mjesta u tim društvima postavili proustaški orijentisane ličnosti, koje su sprovodile fašističke programe i orijentaciju. Već sredinom maja, Pavelića je posjetila Središnja uprava »Napretka« na čelu sa kanonikom Antom Alaupovićem i izrazila mu zahvalnost za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Mjesec dana kasnije, to su isto učinili predstavnici »Narodne uzdanice«, predsjednik Edhem Mulabdić i član Glavnog odbora profesor Husein Alić.
Filed under: AKTUELNO, Srpske Novine, Vesti
