Sećanje na Severina Bijelića – osnivača Crvene zvezde koji je igrao za Partizan

secanje-na-severina-bijelica-–-osnivaca-crvene-zvezde-koji-je-igrao-za-partizan
Sećanje na Severina Bijelića – osnivača Crvene zvezde koji je igrao za Partizan

Osnovao je Crvenu Zvezdu, a igrao za Partizan, trebao da bude najveći, takmičio se u tri sporta, a otišao u glumce, prerano je preminuo na vrhuncu slave. Zvali su ga Tom Sojer sa Senjaka. Od oca Krajišnika je nasledio snažnu građu, od majke Poljakinje ljubav ka sportu

Severin Bijelić (1921-1972) bio je sin našeg poznatog slikara i scenografa Jovana Bijelića. Slučaj je hteo da su njegovog oca umetnički putevi odveli u Krakov, gde se zaljubio u učenicu učiteljske škole. Iz te mladalačke ljubavi rodila se ćerka Dubravka (kao skojevka streljana je 1944. na Banjici), a potom i sin Severin, koji je ime dobio po dedi Poljaku. U jednom razgovoru pripovedao je: „Ja sam pravo dete teatra. I začet sam, i rodio se, i odrastao – iza kulisa. Stanovali smo u jednoj sobici u pozorištu kod „Manježa”, gde je sad Jugoslovensko dramsko. Postao sam sportista, i mom „klubu“, onom sa poljančeta na Senjaku, bile su potrebne neke pare za majice. Spremili smo priredbu i zamolili našu komšinicu, tada čuvenu glumicu Žanku Stokić, da učestvuje u njoj. Pristala je. Sve je bilo lepo. Ali, na kraju, rekla je Joviši Vojnoviću i meni: „Vas dvojica imate talenta. Vi da budete glumci!..”

I bi glumac. U Beogradu je položio malu maturu i završio dvogodišnju privatnu trgovačku školu, 1939. godine. Tokom okupacije radio je kao činovnik u gradskoj Opštini, baveći se glumom u Akademskom pozorištu i Pozorištu Srbozar. Posle rata igrao je u Jagodini i na Cetinju, a posle završetka Dramskog studija Narodnog pozorišta u Beogradu postao je član teatra u Pančevu, gde se zadržao tri godine (1946-1949). Već sledeće godine ući će u ansambl nacionalnog teatra i na toj sceni ostati do kraja života.

U kratkoj, ali bogatoj karijeri ostvario je pedesetak uloga u teatru i trideset šest na filmu. Njegov talenat, kako autor izložbe podseća u katalogu, bio je izuzetno savremenog senzibiliteta i naročito dolazio do izražaja u karakternim ulogama, posebno dobroćudnih, blagorodnih, humanih likova. Iako se sa uspehom oprobao u svim žanrovima, najveća umetnička dostignuća postigao je u komedijama, i to domaćim (Branislava Nušića i Sterije Popovića), ali i dramama Šekspira, Šolohova, Tolstoja, Brehta, Stevana Sremca, B.M. Mihiza, Ace Popovića…

Njegov najzapaženiji glumački zadatak bio je Inkiostro u „Sablji dimiskiji” Ace Popovića (1965). Široku popularnost stekao je onim čuvenim „TV bukvarom” sa Mirom Stupicom kao Kikom Bibić. Igrao je sve. U jednom intervjuu je rekao da nije birao uloge.

Glavne uloge nikad ga nisu privlačile, samo zato što su glavne. Ako je bila i minijatura, a njemu se dopala, prihvatao je. Izuzetno svestran glumac, pri tom samouk! Profesor Joza Laurenčić govorio je svojim studentima: „Idite da vidite kako izgleda rođeni glumac”.

Na izložbi (koja će biti otvorena do kraja marta) planirano je i prikazivanje kratkog dokumentarnog filma, sa insertima iz desetak Bijelićevih ostvarenja na velikom platnu.

Jer, izvesno je da će ostati upamćen po filmskim, a ne pozorišnim ulogama: jedina sačuvana predstava u kojoj je igrao je Glišićeva „Podvala” iz 1968. godine, u režiji Jovana Putnika.

POZNATI glumac bio je istaknuti i svestrani sportista, posebno fudbaler: branio je za BASK i Obilić, a igrao je i za mladu reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Na mestu golmana BASK-a zamenio je čuvenog „El grande” Milovana Jakšića, golmana reprezentacije Srbije u Montevideu. Ostao je upisan i kao jedan od osnivača Crvene zvezde, da bi potom nastupao i za rivalski, tek osnovani Partizan. Kao plivač postao je višestruki državni rekorder, kasnije i vaterpolista.

NAJZNAČAJNIJE uloge ostvario je u filmovima „Nevjera” (1953), „Anikina vremena” (1954), „Veliki i mali” (1956); „Buđenje pacova” (1967), „Kad budem mrtav i beo” (1967) i „Zaseda” (1969) Žike Pavlovića; „Pesma sa Kumbare” (1955) Radoša Novakovića, „Ešalon doktora M” (1955) Žike Mitrovića, „Gospođa ministarka” (1958) Žorža Skrigina…

Istakao se kao sjajan plivač, vaterpolista, fudbaler, skijaš, hokejaš, kuglaš… u svim sportovima je bio sjajan, ali se odlučio da prioritet da glumi!

Severin Bijelić je čega god se dohvatio pretvarao u uspeh.

Po završetku rata je činio prvu generaciju Crvene zvezde i bio jedan od osnivača. Upisao je sedam utakmica za crveno-bele, ali se brzo prebacio na druge sportove, jer je, kako sam priznaje, mrzeo fudbal.

Bio je član vaterpolo kluba Crvena zvezda, da bi potom nastupao i za Partizan.

Za Bijelića se vezuje neverovatna činjenica da je u jednom danu uspeo da se takmiči u tri sporta: skijanju, plivanju i fudbalu. Ujutru je u trci na skijama na Kopaoniku osvojio prvo mestu, potom seo u automobil, došao u Beograd i odigrao popodne utakmicu. Neverovatan dan je završio tako što je otišao na prvenstvo u plivanju i postavio novi državni rekord na 200 metara prsno. Ni to mu nije bilo dovoljno, nego je kasnije te večeri odradio i trening utakmicu sa reprezentacijom Beograda u hokeju na letu.

Međutim, ta svestranost u sportu kao da ga je i udaljila od istog. Ubrzo se posvetio svojoj drugoj ljubavi – glumi i od 1949. godine postao član beogradskog Narodnog pozorišta. Igrao je u više desetina filmova, među kojima i u čuvenom „Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića sa Draganom Nikolićem 1967. godine.

Pet godina kasnije ironija sudbine se poigrala sa Severinom. Tokom letovanja u Veloj Luci na Korčuli, posle plivanja mu je pozlilo. Srčani udar u 52. godini. Spasa mu nije bilo. Umro je 29. jula 1973. godine.

Severin Bijelić je nekoliko dana kasnije sahranjen u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.

Izvor: FB Rojalistički klub

Detaljnije