Želja dobitka i staranje za poboljšanje stanja svoga povukla je sa sviju strana Evrope dosta veliko čislo žitelja u Ameriku. Ovi došavši tamo i nadu svoju preko očekivanja u blagoslovenoj onoj zemlji ispunjenu našavši , ostanu u pojedinim mjestima u kojim se sreća naklona preduzeću njihovom pokazivaše.
Između prišelaca ovih ima i naše braće Srbalja Dalmatinaca, najviše Bokeza rasutih po poglavitim mjestima raznih onih država.
Ukoliko sam se iz dostovjernih izvjestija s tih strana povrativših se naših ljudi izjvjestiti mogao, čislo ovo naše braće preko dvije hiljade duša iznosi i naseljeni su po sljedujućim mjestima u: Nevorleanu (Wuorleans) do 300 duša, Vašingtonu – 100, Baltimoru – 20, Nevjorku (Wujork) – 200, Bostonu – 100m Filadelfi (Filadelfija) – 160, Šarlestonu (čarlston) – 30, Mobilju (Mobil) – 120, u državi Floridi – 200, Teksasu – 250, Meksikanskoj (Meksiko) – 300, Luizvili (Luzijana ) – 50, a ostali po drugim pomanjim mjestima, gdi po dva, gdi po tri a gdi po deset najviše rasejani. Voopšte svi se oni trgovinom i moreplovstvom zabavljaju, i svi u bogatstvu , miru i zadovoljstvu žive.
Jedino što im oskudjeva, i koje svi iz duše i srca žele jeste crkva, u kojoj bi po svetom zakonu praotaca svojih , kome kao pravi koreni Srbalji do poslednjeg izdihanija, i ma na kome kraju svjeta vjerni ostaju, Boga svoga slaviti mogli.
Što se crkive tiče, ove bi oni lako, sva sredstva na ruci imajući i blaženu zakonu slobodu u punoj mjeri uživajući, i na više mjesta podignuti mogli, samo kad bi sveštenika svoga od pravoslavnog kakvog arhijereja rukopoložena i svidjetelstvom dostovjernim snabdjena dobiti mogli.
Mladići naši koji u dosta velikom broju svake godine iz bogoslovskih učilišta izlaze, i dok sveštenički čin i parohijicu kakvu ne dobiju, tvrdu koricu hljeba gristi prinuđeni jesu , trebalo bi da pokušaju sreću svoju kod prekomorske tamošnje naše braće.
Vreme je ono prošlo kad su se ljudi na tako daljni put kao na smrt spremali. Danas se su Ameriku lakše i brže putuje, nego li se pravo iz Trsta u Carigrad. Ta vidimo da sredstvom dobro urađenog saopštenja s paroplovima za 14 dana iz Evrope u Ameriku stiže se. Ovaki put u proljetno ili ljetno vreme nimalo težak nije.
Zašto se mladi naši sveštenici ugledali ne bi na druge narode, sinovi kojih pučinu okeansku na ove strane brode, svjet Hristove nauke među divljake uvode, i s opasnošću života svoga po neprohodimima predjelima Kine, Kokinkine, Koreje , prvelike i još nepoznate Oceanije prodiru, slovo poezije propovjedajući. Zašto ne bi , velim, mladi srpski naši sveštenici polučivši čin svoj, dozvoljenje i blagoslov svoga episkopa, rješili se na , istina, podugi malo put, s uvjerenjem da nji tamo očekiva ljubav novog svog stada i naknada dobra sviju trudova pretrpljenih. A pače svega kakvo duševno zadovoljstvo ne mora biti za onoga, koji bi se prvi trudnog svog namjerenja primio, kad mu za rukom izađe ma u kojom od spomenutih država vječnom Bogu hram podignuti, i među srpskim sinovima prvi u zemlji amerikanskoj u slavenskom jeziku Boga svoga proslaviti. Prvi, govorim , između srpskih sinova jer jedinovjerna braća Rusi u pritjažanijama svojim a u sjevernoj Americi, odavna imaju hramove vječnom Bogu podignute, u kojima pravovjerni žertve svoje prinose.
Ja znam unapred da će mlade naše sveštenike u Maxarskoj groza pri pomišljaju predprijatija ovoga probiti jer su oni tako stisnuti u malome svome naobraženja krugu da osim granica svoga otačestva nigdi sebi udobnog stanja ni prebivanja naći ne mogu, i zato ni pomisliti a kamoli na daleki ovaj put odvažiti se kadri nisu. Ovo iz dosadašnjih primjera navodim jer gotovo svi od ove naše braće, koji su u Dalmaciju u lijepim zvanjima i s ovima skopčanim koristma došli, nisu se mogli nikako na običaje novog ovog otačestva naviknuti.
Široki morem uveličani zrjenik (horizont) ne dopada se njima kao uski i sumorni otačestva njiova, te je gotovo da svaki od ovih, prvu zgodnu priliku ujagmiti starao se da se povrati u otačestvo svoje, izvan koga njemu, po usisanoj s maternjim mlekom poslovici, života nema. Ali misao ova, opšta malim samo duhovima, neka daliko bude od mladih dalmatinskih naših sinova. Za Serbijance ništa ne govorim jer su ovi za sada u malome broju i za potrebe otačestva njiova.
Dalmatinci , dakle, neka znadu da je prostrana njiva nebesnoga oca, i da svaki priljezan djelatelj, ako na jednom kraju nje posla sebi naći ne može, može na drugome.
Dalmatinski, dakle, mladi sveštenici, a osobito Bokezi, pri moru i na moru rođeni, i strašljivosti stihije ove iz djetinstva prezirati naviknuti, neka se na put ovaj odvaže, sebe s činom svešteničeskim i za izvršenje ovoga potrebnim snabdjedu, pak, neka pohite u naručja nji željno izgledajuće prekooceanske tamošnje braće. Ako ne odma iz početka, kasnje malo, dostojna će nagrada trud njiov ovjenčati.
U Šibeniku, na Božić 1847.
Spiridon (Špiro) Popović (Šibenik, 20. juli 1808 – Šibenik , 12. septembar 1866). Osnovnu školu završio je u mestu rođenja; gimnaziju je učio u Sremskim Karlovcima od 1882. do 1826, kada se posle očeve smrti vratio u Šibenik. Sekretar Josifa Rajčića, episkopa dalmatinskog, bio je od 1829. do 1834. Borio se protiv pokušaja austrijskih vlasti da Srbe pounijate. Pisao je ljubavne i rodoljubive pesme i prevodio Skota, Tomazea, Lamartina, Bođanskog. Sarađivao je u srpskim i hrvatskim listovima i časopisima: Serbski narodni list, Danica ilirska, Zora dalmatinska, Podunavka, Napredak, Sedmica, Vidov Dan i dr. Objavljivao je radove u italijanskoj , francuskoj i nemačkoj periodici. Pripadao je Gajevom Ilirskom pokretu; zalagao se za negovanje srpskog jezika upoznavanje slovenskih kultura. Osnovao je prvo društvo za proučavanje slovenske književnosti u Šibeniku 1839, ali su ga vlasti ubrzo zabranile. Za vreme revolucije 1848. zalagao se za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske. Dopisivao se sa Vukom Karaxićem, Matijom Banom, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i drugima. članak „Srbi u Ameriki“ štampan je u Podunavki, Beograd, 5. marta 1848, br. 10, str. 37-38. Tekst smo dali prema današnjem pravopisu.
Ljiljan čubrić
