Davora i mene su pozvali da dođemo 10 dana u Budvu, da pjevamo na Havajima bez honorara, samo za smještaj i hranu u bungalovima iza hotela Avala. Kao pjevamo besplatno zbog toga što ćemo biti deset dana na moru, ali nas dvoje živimo na moru, ha-ha-ha. Neposredno prije nas pjevale su Aske, također besplatno, a sa nama je tih 10 dana nastupao i Goran Milošević. Oduševila me je njegova blagost, finoća, toplina i nenametljivost. Predivno biće!
Bilo je tu raznoraznih situacija. Vlasnik lokala na Havajima bio je kriminalac. Jednog dana nas je pozvao da idemo s njim na Miločer, u hotel Maestral, gdje je na terasi pjevala grupa More sa Doris Dragović. Stižemo u Maestral, svi su vidno uzbuđeni. Kažu da svaki čas će stići Arkan, ja pitam: „Tko?“ Godina je 1984.
Davor i ja nemamo blagog pojma ko je to. Ubrzo je uzbuđenje vidno poraslo jer je upravo bio stigao „Arkan“! Pogledam preko ograde terase hotela i vidim ispred parkiran ogroman auto, ogroman. Prva misao koja mi je pala na pamet bila je: „Di ćeš se ti parkirati s tim ogromnim autom?“ Svi su fascinirani tim ogromnim Lincoln Continentalom koji je pritom, prilično neuobičajene boje „bijele kave“!?
I tako, upoznaše me sa Arkanom, koji je tada bio vlasnik, odnosno vodio je kazino na Svetom Stefanu. Objasnili su mi da Arkan ne smije napustiti našu zemlju, ali je toliko zadužio zemlju nekim svojim dijelima, koja je uradio za državu „preko“, da su mu dali da vodi, u tom trenutku, na tom dijelu Jadrana najpoznatiji i najprestižniji kazino.
Ali najzanimljivije je: zašto je on došao tog dana u hotel Maestral? Zato što je imao aferu sa Doris Dragović. Tako su mi rekli. Možda su me slagali, ko zna?
Uglavnom, eto, imala sam priliku upoznati Arkana, koji je u meni prepoznao ono nešto što me čini drugačijom od ostalih pjevačica. Čini mi se da mu se dopalo što nisam bila impresionirana kriminalcima, nego sam uvijek prema njima postavljala distancu. Kad sam ga sljedeći put slučajno srela u Beogradu usred bijela dana, Arkan je sjedio s meni nepoželjnom ekipom pa sam pristojno odbila da sjednem s njima. Puno godina kasnije, kasnih devedesetih, srela sam u bifeu Ateljea 212 Olivera Mandića. Bio je ljut na mene. Dok sam još živjela u Njujorku, pitali su me da komentiram fotografiju Olivera Mandića i Dušana Prelevića, sa mašinkama kod table Knin. Moj komentar je bio da je meni deplasirano da se umjetnici na takav način deklariraju.
Tu moju izjavu mi Oliver Mandić nije mogao oprostiti. Čim me je vidio, bijesno je viknuo: „Sreća tvoja da te Ceca i Arkan vole pa si još živa.“
Ceo tekst možete pročitati u novom broju Nedeljnika koji je na kioscima od 27. marta, kao i na sajtu Velikih priča.
Nedeljnik 689
Post Views: 253
