..ili kakva su iskustva novopečenih roditelja u Holandiji
Živimo u Holandiji. Nakon što je ustanovljeno da čekamo bebu i po odlasku na kontrolu da se to potvrdi i provjeri da li je sve u redu, počeo je poštar, t.j. poštarka, da nam donosi pisma, koja su se odnosila ili bila upućena budućoj majci i još nerođenom dijetetu.
Sem informacija poput one gdje je najbolje potražiti savjet za probleme u trudnoći, o jogi za trudnice, o dijeti i zdravoj hrani, već su počela dolaziti pisma koja su se odnosila na porođaj i registraciju u opštini. Trebalo je, bez odlaganja, odabrati medicinske sestre i babice, koje su zadužene za asistenciju u trudnoći i prilikom porođaja, odabrati mjesto za porođaj i rezervisati ga, odlučiti se za metodu, «bezbolni porođaj» i koji, ili ne, te odabrati med. sestru za pomoć kod kuće, nakon porođaja.
Svakodnevno smo dobijali raznorazne ponude, za dječiju sobu, (svi su već nekako znali da je u pitanju dječak), kolica, bebeću odjeću i obuću, sve vrste hrane i mlijeka i sl. Najveći dio tih informacija nismo ni tražili, bar ne direktno, a pitanje kako su oni što nude te proizvode i usluge saznali da nam to treba je još uvijek ostalo neodgovoreno.
Već tada, u četvrtom mjesecu trudnoće, bili smo posavjetovani da se registrujemo za dječiji vrtić, te da porazmislimo u koju ga školu upisati, jer i školu bi trebalo što prije rezervisati.
Tri sata nakon poroda u kliničkom centru glavna sestra je predložila mojoj ženi da ide kući, a kako je već bilo kasno popodne / predveče, uspjeli smo ih nekako ubijediti da dozvole ženi i bebi da u bolnici pod nadzorom prespavaju, pod uslovom da ja dodjem po njih rano ujutro, prije osam.
Po povratku iz bolnice kod kuće nas je već čekala med. sestra koje je bila zadužena da pomogne majci i oko bebe. Odmah smo bili upozoreni da naš krevet u spavaćoj sobi ne odgovara «zakonu o radnim uslovima» te smo morali isti dan nabaviti specijalne nosače da bi se krevet podigao na propisnu visinu da med. sestra ne mora da savija leđa dok pomaže majci oko bebe.
U roku od dva dana od poroda smo morali registrovati dijete u opštini, već slijedeći dan dobili smo njegov broj poreznog obveznika. Malo iza toga dobili smo pozivnicu da se beba upiše u biblioteku i prilikom upisa je junior dobio poklon, «koferče» sa slikovnicama.
Iako već dugo živimo ovdje, niti možemo niti hoćemo da postanemo manje «Balkanci», dugoročno planiranje nam nije jača strana, a i jedan dio savjeta nismo poslušali, između ostalog savjet da rezervišemo vrtić. Kada smo ga konačno prijavili naš sin je bio uredno upisan u listu čekanja i mogao dobiti mjesto za nekih 12 do 15 mjeseci. Istina, moglo je se još poneko mjesto naći u vrtićima gdje nije baš najčišće i govori se lošiji holandski, ali to nije bio naš izbor. Srećom nekako smo naletjeli na nov, tek izgrađeni vrtić, gdje nije bilo liste čekanja, istina skuplji od mnogih drugih, i tu smo odmah dobili mjesto.
Da se priča ne ponovi i sa školom pomogla nam je opština; malo nakon prvog rođendana stiglo nam je pismo sa prilogom – pozamašna (208 strana) ilustrovana knjiga – «vodič» kroz osnovno obrazovanje u našoj opštini, pregled svih škola sa programima, orijentacijom, pozicijom i populacijom. Kod nekih škola postoji pravilo da ako se dijete upiše prije nego napuni 12 ili 18 mjeseci, kako gdje, automatski bude primljeno, tj. ne ide na listu čekanja, a što je u suprotnom neminovnost.
Poučeni primjerom sa vrtićem, pod hitno smo počeli da mu tražimo školu. Po meni bi najlogičnije bilo da se upiše negdje u komšiluku, da bi mogao da ide sam u školu, pešaka ili biciklom, a ne da mora da se svaki dan odvozi i dovozi. Ne živimo mi u najskupljem kvartu u gradu, ipak u solidnom, što bi trebalo i izbor škole da učini lakšim.
Pokazalo se suprotnim; samo u krugu od nekoliko kilometara pronašli smo poveći broj javnih škola i privatnih, religioznih i ateističkih, sa klasičnim programom i neke nove sa modernom metodologijom gdje djeca sama biraju šta hoće da uče. Dakle, raspametili smo se. Da stvar bude još komplikovanija, osnovna škola dobrim dijelom uslovljava izbor srednje, a što dalje može presudno uticati na mogućnost studiranja.
Posjetili smo nekoliko škola, uredno se najavili, napravili sastanak i popričali s direktorima. Bez obzira što većina škola ima dovoljno djece i njihove plate ne ovise o broju učenika, direktori se uvijek potrude da vas ubijede da je baš njihova škola prava za vaše dijete.
Bogu za zahvaliti moja žena je matematičar, pa kad je sve uslove, prednosti i nedostatke ubacila u matrični račun pojavio se (nadamo se) pametan rezultat i upisali smo sinovca u hrišćansku školu u istoj ulici gdje mu je vrtić. Ionako smo već navikli tamo da ga vozimo, a i mjesto za parkarinje obično bude u blizini. Ili dalje.
Curu će, držim, morati sam da nađe.
Siniša Hinić, Hag, Holandija
