Ovih dana iznova se oglasila hrvatska ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić i objasnila da bi jedan od uslova da Hrvatska odustane od tužbe protiv Srbije za genocid bilo vraćanje opljačkanog kulturnog blaga. Naša očekivanja od nove hrvatske vlade bili su da će najprije pokrenuti pitanje dostojanstvenog povratka onih kojima je to kulturno blago pripadalo i tako ispuniti obaveze koje je do sada preuzela Hrvatska. Prioritet treba dati narodu tj. živoj crkvi pa onda govoriti o vraćanju kulturnog blaga.
Sa progonom Srba iz Hrvatske došlo je i do sistematskog uništavanja spomenika kulture kako bi se uklonili tragovi njihovog milenijskog prisustva na tim prostorima. Nažalost u Matici nije postojalo raspoloženje da se pokrene domaća i svjetska javnost kako bi se zaštitila napuštena spomenička baština. U proteklom periodu duhovna baština nije popisana niti dovoljno zakonom zaštićena. Ako se ovome doda nedovoljna briga institucija kulture u Hrvatskoj koje se bave ovom problematikom može se zaključiti u kakvom se stanju danas nalazi. Sve ovo upućuje da se pitanje srpske duhovne baštine u Hrvatskoj mora uzeti u ozbiljno državno razmatranje Srbije jer će se taj problem pojaviti u svim budućim diplomatskim pregovorima. Srpska duhovna baština bez obzira u kojoj se državi nalazi, pripada neraskidivoj cjelini nacionalne kulture.
Početkom rata 1991. godine formiran je u Beogradu Krizni štab koji je imao zadatak da iz ugroženih područja izmjesti pojedine predmete ili kompletne riznice. Sve što je učinjeno izuzetno je malo s obzirom na gustinu tog duhovnog i kulturnog naslijeđa srpske prošlosti na teritorijama bivših jugoslovenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Rušenje crkvenih i drugih objekata srpske provenijencije nije prestalo sa izgonom Srba iz Hrvatske. Tako je crkva Svete Nedjelje u Karinu minirana i do temelja srušena u leto 1996, demolirana srpska crkva u Obrovcu, na saborni hram u Dubrovniku bačena bomba, porušeni ostaci crkve časnog krsta u Velikim Zdencima, opljačkan manastir Orahovica… Duga je lista učinjenog besčašća na ovim objektima i ona se nažalost nastavlja do danas. Sa ovim se želi uništiti autentična svjedočanstva i duhovno pamćenje srpskog naroda na prostorima Banije, Korduna, Slavonije i Dalmacije. U proteklom periodu sistematski je uništeno oko 3.000 spomenika NOR-a. Scene rušenja i skrnavljenja obišle su svijet, koji je nažalost ostao indiferentan. Za sve vrijeme UNESKO i druge međunarodne organizacije nisu iskazale dovoljnu brigu u zaštiti spomenika srpske kulture.
Osim nepokretnih spomenika stradalo je i pokretno kulturno blago. Pored dragocijenih liturgijskih predmeta, uništene su čitave galerije ikona na ikonostasima, djela najpoznatijih ikonopisaca i slikara od XVI do XX vijeka. Procijenjuje se da je zauvek nestalo preko 7.000 ikona. To je umetnički i duhovni genocid koji bi teško mogao podnijeti i neki jači i brojniji narod.
U tom zatiranju svega srpskog porušeni su saborni hramovi u Pakracu, Karlovcu i Mostaru. Opljačkana je Episkopska knjižnica u Pakracu koju je osnovao još Arsenije III čarnojević. U fondovima ove biblioteke, pored starih rukopisa, bilo je 112 Srbulja. Ove se knjige i sada rasturaju i prodaju na crnom tržištu. Ista sudbina zadesila je i eparhijske biblioteke u Zagrebu, Karlovcu i Mostaru. Uništena je i Riznica stare Pakračke eparhije u kojoj su čuvane vrijedne ikone i drugi liturgijski i umjetnički predmeti iz manastira Orahovice, Pakre i Svete Ane.
Mnoge srpske svetinje devastirane su i izvan ratnih dejstava. Posebno je za osudu uništenje spomeničkog naslijeđa koje zbog svoje arhitektonske i umetničke vrijednosti pripada najvišoj kategoriji. Tako su u plamenu nestale crkve brvnare u Rastovcu i Donjoj Rašenici, kao i crkva brvnara u Buzeta kod Gline, sve iz XVIII vijeka, a bile su pod zaštitom UNESKO.
Došlo je do formiranja mješovite komisije Ministarstva kulture Srbije i Ministarstva kulture Hrvatske za vraćanje kulturnog blaga koje je za vrijeme proteklog rata donešeno u Srbiju. Osnovni problem predstavlja neregistrovana spomenička baština srpske provenijencije koja je tokom rata ili kasnije na volšeban način nestala u Hrvatskoj. Zato se nameće prioritetan zadatak da se izvrši evidencija i registracija kako nepokretne tako i pokretne kulturne građe na području Hrvatske.
Pored svih obećanja sada već bivše hrvatske vlade i njenih političara, dolazilo je do napada na vjerske objekte Srpske pravoslavne crkve. Posebno su ugrožene crkve u Ravnim Kotarima, zatim na području Knina, Vrlike i Cetine. Zato još uvijek smatramo da je apsurdan zahtev da se vrate ikone i drugi bogoslužbeni predmeti koji su prenešeni u Srbiju, jer predstavljaju hrvatsko kulturno blago. Ako nisu u situaciji da otkriju počinioce dosadašnjih nasrtaja na crkvene objekte, kako planiraju zaštititi to kulturno blago kada bi došlo do njegovog povratka. Zato bi svrsishodnije bilo postaviti pitanje šta je sa onim dijelom kulturnog blaga koje je poslije progona Srba ostalo u Hrvatskoj, i sada mu se gubi svaki trag? U ovakvim okolnostima bilo bi neodgovorno ispuniti ove zahtijeve, jer bi onaj koji bi tu ulogu preuzeo na sebe preuzeo i samu odgovornost. Tim više jer ikone nisu samo umjetničko blago, one su i kultni predmeti i njihov je vlasnik najprije SPC, a onda i srpski narod.
Sa ovakvim zahtjevom ministarka Vesna Pusić zatvara oči pred navedenim činjenicama i iznova dira u žive rane, što upućuje da se radi o nastavku jedne politike koja ništa dobro nije donijela Srbima iz Hrvatske. Ovo samo pokazuje koliko su opravdana strahovanja izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske od pregovora koji bi se vodili između Srbije i Hrvatske koji bi trebali dovesti do povlačenja hrvatske tužbe i kontratužbe Srbije za genocid.
Dani pred nama treba da odluče šta će biti sa pravom na bezbedan povratak izbeglih i prognanih, sa pravom na imovinu i stanove, posebno sa pravom na školovanje koje čuva i razvija, a ne gasi srpski nacionalni identitet. Zato izbegli i prognani Srbi iz Hrvatske očekuju razumevanje i podršku i pravedno rešenje njihovih problema, pre svega statusa i to po principu univerzalne pravde a ne duplih standarda.
