Nostalgicara ima raznih. Prednjace oni koji ne skrivaju žal – više za svojim bivšim životima nego za krajevima iz kojih poticu ili u kojima su do rata živjeli.
Ratni i izbjeglicki period, naravno, nisu „predmet“ nostalgije, mada možete naici i na takve kojima se, iz ove vremenske i prostorne distance, kad im naidu „žute minute“ zna priciniti i to vrijeme nekako snošljivijim od ovog koga trenutno žive
Sve imamo, osim vremena, najcešci je odgovor koji cete cuti od novih useljenika, ljudi koji su posljednjih godina prošlog vijeka, tragajuci za izlazom iz svojih izbjeglickih odora, na razne nacine stizali u Kanadu.
Imati sve, a nemati vremena, znaci, prije svega, biti stambeno i socijalno zbrinut, znaci živjeti po standardima prosjecnog zapadnog konzumenta tzv. potrošackog društva, znaci prihvatati razne egzistencijalne izazove i, napokon, znaci uživati u plodovima svog rada.
Ako se ima vremena!
A njega, uglavnom nema. Kad ga se nade, kad se slobodno vrijeme “išcupa” i izdvoji iz utabane svakodnevice – nerijetko se pokaže da mnogi nisu u stanju ležerno se prepustiti razonodi i odmoru.
Tako (cešce jednodnevno nego dvodnevno) tjedno oslobadanje od rada i obaveza zna proteci u nekoj vrsti grca koji ne dozvoljava istinsko opuštanje, jer su misli kontinuirano usmjerene narednom radnom danu.
Sve imamo, osim zavicaja, takode je jedna od recenica kojom vam mnogi pokušavaju objasniti svoju nostalgiju.
Nostalgicara ima raznih. Prednjace oni koji ne skrivaju žal – više za svojim bivšim životima nego za krajevima iz kojih poticu ili u kojima su do rata živjeli.
Ratni i izbjeglicki period, naravno, nisu “predmet” nostalgije, mada možete naici i na takve kojima se, iz ove vremenske i prostorne distance, kad im naidu “žute minute” zna priciniti i to vrijeme nekako snošljivijim od ovog koga trenutno žive.
Dobro nam je, ali…
U to “ali” svašta može stati: I oni roditelji koji su odluku o iseljenju donosili zbog buducnosti djece, buducnosti u kojoj su vidjeli i svoje mjesto. A ono, to mjesto, sve je neizvjesnije jer djeca grabe svojim putem, integrišuci se u novu sredinu tempom koji njihovi ocevi i majke ne mogu da slijede.
Integracija podrazumijeva i usvajanje novih vrijednosnih aršina, cesto puta dijametralno suprotnih od tradicijskih, pa porodicne veze pucaju po raznim šavovima.
U ono “dobro nam je, ali” stanu i medusobna premjeravanja uspjeha. Kako u korpusu onih koji su istovremeno stizali, tako i u njihovom odnosu na one koji žive u Kanadi od prije dvadeset, trideset godina. Starim useljenicima trebalo je mnogo više vremena i truda da bi se situirali. Mnogi su tek nakon deset ili petnćst godina postigli ono što novi useljenici postignu za tri do pet godina.
Šta je to što se može postici u tom vremenu?
Prije svega, kupiti na kredit kucu ili stan. Potom, u ovoj ili onoj mjeri ovladati engleskim jezikom. I uložiti na svoje obrazovanje.
Stepen ovladavanja jezikom i brzina sticanja diplome osiguravaju bolje i lakše poslove. Bolji poslovi donose vecu zaradu, a veca zarada obezbjeduje konzumiranje blagodeti koje pruža društvo blagostanja.
Za odmjeravanje necijeg uspjeha bitno je i koliko cesto može da se obilazi “stari kraj”.
Njima dobro ide, vec su dva puta bili u kraju, cest je komentar onih koji vezu sa zavicajem održavaju jednim prelijetanjem Atlantika u deset ili petnćst godina.
Ima, naravno, i drugih aršina. O njima u narednom broju.
