Milorad i Zorka Obradović, iz sela Trnova, petnćstak kilometara udaljenog od Rogatice, imali su troje djece: Dobrilu, Danijelu i Darka. Kad je maloljetna Dobrila odlučila da se uda za Gorana Perovića, njeni roditelji su se usprotivili. Bilo je povuci-potegni, ali su na kraju morali da popuste. Mladalačka ljubav bila je jaka, kako samo ona biti zna, a Goran i Dobrila čvrsto su odlučili da započnu novi, zajednički život.
Kad se rodila unuka Milijana, sreći nije bilo kraja. Nije šala u još uvijek mladim godinama dobiti titulu bake i djeda. A kažu da se unuče voli više i od vlastitog djeteta. Tako je bilo i kod Obradovića.
čak i u proljeće1992. godine Milorada Obradovića bilo je teško ubijediti da se sprema rat. Sve je mislio proći će mirno. Sa komšijama muslimanima živio je u dobrim odnosima. U preduzeću je bio cijenjen radnik, a kolege nikad nije razdvajao po nacionalnosti, već po ljudskosti i poštenju. Ponudili su mu pušku da ima čime zaštititi čeljad, a on je dugo vremena odbijao da je primi. Bio je ubijeđen da rata biti neće. Teško mu je palo kad su stavljene barikade na puteve i nije mogao više ići na posao.
Kad je rat već počeo, doveo je kod sebe zeta, kćerku, koja je bila u poodmakloj trudnoći, i unuku. Njihova kuća bila je u neposrednoj blizini Rogatice, okružena muslimanskim kućama, pa je mislio da će u selu Trnovu biti sigurniji.
Krajem aprila, poslije Vaskrsa, Miloradovi rođaci pošli su da obiđu porodice koje su otišle u izbjeglištvo u Srbiju. Porodica je, svjesna da Dobrila neće imati gdje da se porodi, odlučila da nju i trogodišnju Milijanu pošalju sa njima u Srbiju. Goran je pošao da ih smjesti kod rodbine, a on je odlučio da se vrati nazad.
„Kad sam pošla, nisam se sa svojima kako treba ni pozdravila. Majka je bila otišla na četeresnicu baki na Stjenice, odnijela rakiju i podmir, nismo znali da ću ja u međuvremenu otići. Meni je sutradan slučajno ‘ispao’ prevoz. Pošli rođaci. Tako da sam otišla a da se nisam pozdravila sa majkom. Kad sam pošla, tata je plakao jer je nenormalno volio moju Milijanu. Kad ju je zagrlio na rastanku, prvi put u životu vidjela sam ga da trijezan plače. Moj brat me do sela Kosova dovezao na traktoru. Vozi, a jednom rukom briše suze. Ja se okrećem i gledam sestru, posljednji put mašemo jedna drugoj. Da sam znala šta će biti, nikad otišla ne bih! Nikad! Ja bih dijete valjda negdje rodila, a oni bi mi, možda, ostali živi. Bar neko bi sa mnom bio. Na rastanku rekla sam sestri: ‘A što ti ne bi pošla sa mnom? Znaš da je Milijana razmažena i da će mi trebati pomoć oko nje.’ A ona mi kaže: ‘A šta misliš da njoj nešto bude, šta će meni onda život!?’ Pogledam u nju i mislim u sebi: pa šta joj može biti. Ko se mogao jadu nadati? Ko je mogao znati da se pozdravljamo zauvijek“, priča za Patriot Dobrila Perović kako se rastajala sa svojim najmilijima. A nije znala da ih nikad više neće vidjeti.
čudni su putevi…
Ubrzo je u selu Trnovu život sa Srbe postao nesnošljiv. U ovo i okolna sela došao je veliki broj muslimana, izbjeglica iz Rogatice, pa čak i iz Sarajeva. Naoružali su se i opasnost se počela osjećati u vazduhu. Miloradovo imanje međilo je sa muslimanskim. Komšija Meho bio je hodža. Kad su se Miloradovi spremili da napuste selo, Meho je potrčao za njim, dozvao ga je i rekao mu: „Povedi me, komšija, sa sobom!“ „Kud da te vodim, pobogu, kad ni sam ne znam gdje ću“, odgovorio mu je Milorad, koga su inače jedva ubijedili da je krajnje vrijeme da napuste selo. Pet-šest sela iz tog područja, za koja je bilo očigledno da su ugrožena i da će se prva naći na udaru muslimana, evakuisana su i stanovništvo je smješteno u zbjeg kod Šljedovića. Muške glave su se organizovale, postavili kakvu-takvu liniju odbrane sela i zbjega i iskopali rovove, a žene su im u mjesnoj školi kuvale hranu. Milorad je, misleći da će tu biti sigurniji, cijelu svoju porodicu i kuma Miodraga smjestio sa sobom u zemunicu, koja je ujedno bila i rov. Kroz petnćstak dana Trnovo su zapalili muslimani. Svi u zbjegu ovo su teško primili. Zet Goran, kad je čuo u Srbiji da se to desilo, odlučio je da se vrati.
„Goran je došao sa mnom do čačka da me smjesti i planirao je da se vrati. Ja sam uspjela da ga umolim da još malo ostane sa mnom. Kćerka je imala tri godine i bila je mnogo razmažena. Nije htjela ni sa kim nepoznatim da bude, pa je Goran ostao sa nama bar dok se ja porodim. Kum, kod koga smo bili u Obrenovcu, kad je već rat počeo a i ja se porodila, molio je Gorana da mu nađe posao, ali se Goran nije mogao skrasiti. Nije mogao podnijeti da ga smatraju dezerterom. Jednog dana došao je i rekao nam da je kupio autobusku kartu direktno za Sokolac. Nismo ga mogli zaustaviti. Vratio se. Nikom nije bilo jasno kako je uopšte uspio da dođe do mojih jer je naša teritorija bila ispresijecana teritorijom koju su kontrolisali muslimani, a nije mogao nikakvim drugim putem doći. Uglavnom, nekako je došao. Kad su ga vidjeli da se vratio, moji su bili šokirani. Donio im je radosnu vijest da su dobili još jednu unuku, jer nije bilo načina da im se javi i oni nisu znali da sam se ja porodila. Kad je pošao od mene, sjećam se kao da je juče bilo, dva-tri puta ponovio mi je istu rečenicu: ‘čuvaj mi Milijanu!'“
Nezapamćen zločin
Petog jula 1992, oko četiri časa ujutro, muslimani su napali selo i zbjeg kod Šljedovića. Akciju je vodio Lutvo Jamaković, nekadašnji komandir stanice milicije u Rogatici. Napali su istovremeno na više rovova. Žestokom napadu mještani, nevični oružju, jer je većini to bio prvi ispaljeni metak, nisu uspjeli ni zakratko odoljeti. Spašavala se živa glava i neorganizovano povlačilo prema srpskim selima u dubini teritorije.
U zemunici Obradovića bio je Milorad, supruga mu Zorka, djeca Danijela i Darko, zet Goran i kum im Miodrag. Pred početak napada, kažu svjedoci, bili su budni. Uprkos tome nisu bili u prilici da se brane. Kao najistureniji rov, odmah su bili opkoljeni i uhvaćeni u klopku. A onda je započeo krvavi pir, zločin koji je po svojoj svireposti iznenadio cijelu Rogaticu i susjedne opštine.
Tačne detalje zločina pobijeni su odnijeli sa sobom na onaj svijet. Zločinci koji su preživjeli rat pravu istinu i danas skrivaju. Svjedočenjima, na osnovu tragova na posmrtnim ostacima, a kasnije i rekonstrukcijom događaja, došlo se, bar djelimično, do činjenica šta su neljudi činili u mraku julske noći 1992.
Milorada su zavezali za hrast i primorali ga da gleda kako se iživljavaju nad njegovim najmilijima. Udavljen je kaišem iz vlastitih pantalona, koji mu je bio svezan oko vrata, i najvjerovatnije je uspio da se sam udavi kako ne bi gledao stravične scene. Prema jednoj verziji događaja, osamnćstogodišnju Danijelu mučili su, iživljavali se na njoj, silovali je, noževima joj rasparili stomak, izvadili dio materice i ostavili je da umire u najstrašnijim mukama. Dobrila teško priča o ovome i spominje vrlo malo detalja: „Jedan starac, Milan Motika, naišao je kasnije pored tog mjesta i vidio mi je sestru živu. Stomak joj bio rasporen a crijeva su ispadala. Ona ih je pokušavala rukom vratiti nazad. Zapomagala je stravično. Tražila je vode, a on joj je dohvatio u nekom tanjiru iz rova. Pokušao ju je vući prema slobodnoj teritoriji, ali nije imao snage. Muslimani su ga vidjeli i nisu ga htjeli ubiti. Ostavili su ga živog da bi pričao šta se dogodilo i zaplašio srpsko stanovništvo u ostalim selima. Meni se kleo jedan školski drug, koji je kasnije došao na lice mjesta, da je sestra imala na sebi pantalone. Valjda je htio da me utješi“, priča Dobrila Perović, koja nema snage da izgovori da su članovi njene porodice mučeni, silovani pa ubijeni.
Unezvijerene komšije tek kad su se našle na sigurnom, primijetile su da nema Miloradove porodice. Pokušali su se organizovati i izvući ih, ali se nije moglo, jer su muslimani već držali cijelo područje pod kontrolom. Tek uveče petorica odvažnih mladića probila su se do mjesta na kome se dogodila drama. Nadali su se da će bar nekog zateći živog. „Padala je kiša. Uvijek je padala kiša kad su ginuli Srbi. Kad su došli gore, našli su ubijenog Dragana Kusmuka. Došli su i do moje sestre. Bila je još uvijek topla, ali mrtva. Ubijena je metkom u čelo, kad su muslimani vidjeli da niko ne dolazi po nju. Ona je toliko zapomagala da su je naši čuli i ranije ali joj nisu mogli prići.
Oca su našli zavezanog za hrast i zadavljenog kaišem. Muža su našli u nekoj bodljikavoj žici. Mamu, brata i kuma nisu uspjeli ni naći. Odvukli su ih negdje. Zapucalo se i momci su samo uspjeli, na šatorskom krilu, izvući pokojnog Dragana Kusmuka. Moji su ostali. Sahranjeni su tek u novembru, kad je naša vojska došla dotle. Neki musliman je bio iskopao jednu rupu i sahranio ih. Našli su na nogama zavezane kanape. Vjerovatno ih je vezao za noge, jer je bio sam, i dovlačio u tu rupu. Ja se bojim da mi brat, majka i muž uopšte nisu od metka poginuli. Toga se bojim. Niko mi ili nije znao ili nije htio reći. Mada bih najviše voljela znati pravu istinu. čini mi se, najlakše bi mi bilo, ako su od metka poginuli. Brat je imao samo šesnćst godina.“
Sirotinja kao usud
Petog jula 1992. počinjen je zločin. Dobrili je to u Srbiju javljeno tek 12. jula, kad je maloj Maji bilo tačno mjesec dana. Prvo su joj rekli da joj je samo sestra poginula. A onda i za ostale. Na godišnjicu, 1993. godine, vratila se u Rogaticu. Vojska joj je dala stan, jedan od napuštenih. „Uselila sam se tu. Dobila sam i neku njivicu da posijem šta. Tu nađem tromblon i dohvatim ga, a on eksplodira. Svu me je izranjavao. Baksuz sam. Ali, eto, preživjela sam. Vjerujem u Boga, on mi je pamet sačuvao i uputio me na pravu stranu. Bez obzira na to što sam imala djecu, godinama sam sama živjela u svome svijetu. U tom svijetu nije bilo nikoga osim mene. Nemam nikoga, i gotovo. Sad sam to prebrodila. Okrenula sam se djeci. Vjerujem u Boga“.
„…Moj otac je znao šta znači biti sirotinja. Ostao je siroče, bez oca, a imao je sedam godina. Bez majke je ostao kada je imao devet godina. Odrastao je u domu za siročad u Zenici. Otac mu je umro a majka se smrznula u snijegu. Tragedija za tragedijom. Moj stric u čačku ima novine iz tog vremena. Njih dvojica stoje kraj groba. Dva maksuma, dvije mrve. Tata devet a stric sedam godina. Strica je selo odgojilo, a oca dom. Tata je u domu završio trgovačku, a poslije i ekonomsku školu – vanredno ; te škole su se tad cijenile, nije kao sad. Stric je jedva završio četiri razreda, nije imao nikog da ga nasavjetuje. Tatinog tetka brat uzeo je strica, sa šesnćst godina, sebi u čačak. Otac ga je zamolio u svoje ime, kao da se radilo o njegovom djetetu, da ga uzme i zaposli. Zaposlio ga je u rudniku. Moj otac je znao šta znači biti sirotinja. Ali je bio dobar čovjek. I danas kad negdje uđem, na primjer, a znaju čija sam, vidim, poštuju ga i mrtvog. I u firmu u kojoj radim primili su me iz poštovanja prema mom ocu. Mene nisu ni znali. Mnogo mi je pomoglo preduzeće. Dali su mi blokove za ovu kuću. Davali su mi drva. I sad kad bih im zatražila bilo šta, znam da bi mi dali. Meni moj direktor kaže: ‘Zašto ne zatražiš kad ti nešto treba, mi se ne možemo sami sjetiti šta je tebi potrebno.’ Ja ne mogu ništa da im tražim. Zadovoljna sam što su me zaposlili.“
Život teče dalje
Dobrila Perović, samohrana majka kojoj su na stravičan način muslimani pobili članove porodice, danas živi u nevelikoj kući koju su joj, zajedničkim snagama, sagradili preduzeće „Agrokombinat“ i opština Rogatica. Kaže da joj vlastiti krov nad glavom mnogo znači. Sama podiže dvije prelijepe, zdrave, zlatne djevojčice. Idu u školu i solidni su đaci. Starija, Milijana, nosi ime očeve majke. Već je curetak. I likom i stasom mnogo podsjeća na oca Gorana. Još samo kad bi pravda, koliko-toliko, bila zadovoljena.
„Voljela bih da se sudi ubicama. Nusmiru Balašu, Dinu Kahvedžiću (kažu da je poginuo) i ostalima. Znam da su tu bila i još dvojica braće Šišića. Taj Balaš nikad nije smio doći u Rogaticu. čujem da je opunomoćio nekoga da mu proda imovinu. Nije smio da dođe. Zna šta je uradio. A dobro je poznavao moga oca. Jednostavno, Bogu bih zahvalila kad bi saznala da se Balašu sudi za to što je uradio. Želim mu da nikad ne nađe svoj mir.“
——————————————————————————–
Hvalospjev zločinu
Na internet stranici www.rogatica.com, koju su postavili, održavaju je i unose sadržaje rogatički muslimani, o akciji njihove vojske u kojoj su masakrirani Obradovići našli smo sljedeći hvalospjev, koji je, očigledno, unio jedan od učesnika ovog „podviga“:
„…U prvoj diverzantskoj akciji, koju je 4. ili 5. jula na lokalitetu Vodice izveo novoformirani Općinski štab odbrane, učestvovali su mnogi rogatički junaci sa Lutvom Jamakovićem na čelu… Bilo je to početkom jula 1992. godine. Tada smo raspolagali sa dvadesetak lovačkih karabina, toliko ručno izrađenih ‘kubura’, sedamnćst automatskih pušaka, petnćst lovačkih dvocijevki, tridesetak ručno izrađenih bombi i nešto preko 1.000 različitih metaka i patrona. Diverzanti su tog jutra, u osvit zore, upali među četnike, uništili jedanćst bunkera i njihovih mitraljeskih gnijezda, likvidirali 12 zlikovaca i dva puta toliko ih za duže vrijeme izbacili iz stroja. Pored veće količine municije za pješadijsko naoružanje, zarobili smo i dva, istina nekompletna, mitraljeza i nekoliko automatskih pušaka i dvije ‘papovke’. Većinu svog naoružanja četnici su, bježeći, digli u zrak, pa se i to može računati u naš uspjeh.“ Kao najveća tekovina proteklog rata na ovoj internet stranici navodi se sljedeće: „Koliko se Rogatičana odalo ovozemaljskim uživanjima, a zanemarilo vjeru i vjerovanje u Allaha dž. š. i Poslanika a. s. Ako iz ovog rata možemo izvući neku dobit, onda je to da su nam sada elhamdullilah džamije i mesdžidi što u Bosni što u inostranstvu puni. Što su džamije i mesdžidi puni kad se klanja džuma namaz, teravih namaz, Bajram namaz, što safove u njima uljepšava bošnjačka mladost i što su se u dobroj većini Bošnjaci-muslimani vratili svojoj uzvišenoj vjeri – islamu.“
