Ovaj tekst napisao je Žarko Marković za Nedeljnik, povodom 25. godišnjice potpisivanja sporazuma u Dejtonu.
Kada je prije tri godine regionom odjeknula vijest da je na Palama, u kući nekadašnjeg člana obezbjeđenja nekolicine ratnih funkcionera Republike Srpske, pronađen originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je, nakon potpisivanja u Parizu 14. decembra 1995. godine, pripao Bosni i Hercegovini, činilo se da će taj događaj biti dobar povod da uoči 22. godišnjice događaja koji je zaustavio rat u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici bude otvoren ozbiljan dijalog o tome koliko zaista današnja BiH ima veze sa onim što je dogovoreno u Dejtonu te da li je konačno došlo vrijeme da se pitanje ustavnog uređenja ove zemlje ponovo stavi na dnevni red u unutrašnjim, ali i međunarodnim okvirima.
Ova situacija otkrila je i neke druge bizarne detalje poput onog da u institucijama BiH ne postoji original dokumenta na kojem zemlja počiva, kao i da je nepoznato koliko je primjeraka uopšte stiglo u Sarajevo, ko ih je tačno donio i gdje su pohranjeni.
„Srpska je pronašla svoj primjerak, ali je očigledno da se u Sarajevu tim dokumentom manipuliše“, poručivao je tada Milorad Dodik.
Njegov sadašnji kolega iz Predsjedništva BiH Željko Komšić nije povjerovao u tu priču, pa je medijima otkrio da su u zgradi Predsjedništva još 2008. godine pokušali da nađu originalni primjerak jer smatrali su da je tu arhiviran.
„Međutim, nemoguće ga je bilo naći, koliko god smo tražili, nismo mogli doći do njega“, rekao je Komšić.
Dejtonski ustav je, nažalost, neozbiljno štivo za sve involvirane aktere, pa je neobaveznost prema ustavnoj normi koju ispoljavaju donosioci odluka proizvela kontinuiranu političku tenziju. Politička volja je daleko iznad prava u današnjoj Bosni i Hercegovini a krunska je nacionalistička volja na svim našim stranam
Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
Kao i oko većine drugih stvari u BiH, groznica izazvana ovim slučajem potrajala je nekoliko sedmica, nikakva ozbiljna debata nije pokrenuta, a policijskim vještačenjem utvrđeno je da pronađeni dokument nije original, već samo jedna od brojnih kopija koju je pomenuti bezbjednjak navodno pokušao da proda kao original za 50.000 evra.
Tri godine poslije, u danima uoči obilježavanja jubilarne 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, niko u BiH još ne zna gdje se nalazi originalni dokument. A niko ga i ne traži. Kao ni debatu.
Današnja BiH razapeta je između tri političke volje i identiteta u čijim odnosima su sažeti izvori stalnih napetosti i tenzija. Dvije i po decenije nakon događaja u bazi Rajt Paterson u Ohaju, u BiH postoji saglasnost samo da je taj sporazum zaustavio rat. Sve ostalo ima tri tumačenja. I tri perspektive.
„Nismo mi mnogo odmakli ni od stanja kolektivne svijesti koje je prethodilo oružanim sukobima koji su okončani u Dejtonu. Građanski rat je samo jedna od posljedica kolektivne svijesti ili da budemo precizniji – tri kolektivne svijesti iz kojih prostiču i tri kolektivna nacionalna identiteta, tri dominantne političke volje, tri različita tumačenja zajedničke istorije, tri konfliktne kulture sjećanja, tri protivrječna pogleda na budućnost. Iz takvog stanja kolektivnih svijesti proizilaze uzroci i većine aktuelnih problema: nestabilnost političkog sistema, podijeljenost društva, kolektivizam, autoritarizam i podanička politička kultura, a iz njih onda sve ostale slabosti“, priča za Nedeljnik profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković.
Prevedeno u političke trendove, u BiH ne postoji saglasnost ni o ustavnom uređenju, ni o tome putem kojih integracija zemlja treba da ide, ni da li je bolje oslanjati se na Tursku, Rusiju ili Njemačku ili na sve njih zajedno. Banjaluka šalje poruke o otcjepljenju, Sarajevo insistira na unitarizaciji i sistemu ’jedan čovjek – jedan glas’, a Mostar glasa za treći entitet i traži ravnopravnost. Podjele se osjete u svim društvenim krugovima i slojevima.
Nije neka novost reći kako je BiH potpuno izgubila sposobnost funkcionisanja kao cjelokupna država, a to je upravo ova kriza uzrokovana virusom korona samo dodatno potvrdila
Ivan Kraljević, profesor na Filozofskom fakultetu u Mostaru
„Rat protiv Bosne i Hercegovine završen je bez pobjednika. Mirovni ugovor je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio nasilje i time na duže vrijeme proizveo uslove za reprodukciju napetosti koja je ugrađena u institucionalni dizajn dejtonske države. Dejtonski ustav je, nažalost, neozbiljno štivo za sve involvirane aktere, pa je neobaveznost prema ustavnoj normi koju ispoljavaju donosioci odluka proizvela kontinuiranu političku tenziju. Politička volja je daleko iznad prava u današnjoj Bosni i Hercegovini a krunska je nacionalistička volja na svim našim stranama. To je volja za kontinuirano ubijanje svrhe i razloga Bosne i Hercegovine. Ali i to će, kad-tad, proći“, nada se profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak.
Da je u proteklih 25 godina BiH postala zemlja apsurda danas komentarišu čak i priučeni politikolozi. Nešto dublja analiza otkriva da su za to zaslužne isključivo političke elite kojima, što nimalo nije apsurdno, ovakva BiH najviše i odgovara. A među apsurdima dominira taj da u BiH i dalje postoji – visoki predstavnik. Zemlja koja je na nekoliko mjeseci od dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, u Sarajevu kao glavnog tumača Dejtonskog sporazuma ima stranca.
„Hrvati su najlošije prošli Dejtonskim sporazumom, a Srbi i Bošnjaci – i pored onoga što imaju – svoje pozicije žele dodatno zacementirati. S jedne strane, Srbi imaju svoj entitet Republiku Srpsku na gotovo polovini teritorije BiH i najbolje su prošli u Dejtonu. U pitanju je jednonacionalan (srpski) entitet, a tamošnji Bošnjaci i Hrvati su ravni statističkoj grešci. Iako nema izdvojeni status u odnosu na BiH, Republika Srpska ima određene atribute vlasti i svakim danom biva sve više samodostalna. Nije neka novost reći kako je BiH potpuno izgubila sposobnost funkcionisanja kao cjelokupna država, a to je upravo ova kriza uzrokovana virusom korona samo dodatno potvrdila“, ocjenjuje Ivan Kraljević sa Filozofskog fakulteta u Mostaru.
Republika Srpska jedino je što je ostalo srpskom narodu nakon stradanja kroz cijeli 20. vijek. Iz istorijske perspektive, ništa manje zadovoljstva ne bi trebalo da imaju druga dva naroda, ali su njihove ambicije veće, pogotovo bošnjačke političke i intelektualne elite, pa Dejtonski sporazum tumače kao nepravdu koju treba da isprave, prepreku koju moraju da uklone, rak-ranu sa kojom ne mogu da se pomire
Đorđe Vuković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci
Profesor Ćurak pak tvrdi da je međunarodna zajednica dozvolila silama dezintegracije da dominiraju političkim procesima i fundamentalno utiču na tok političke bitke u BiH.
„Dezintegrirajući narativi oformili su javnu sliku da je međunarodna zajednica na strani Bošnjaka, čime su proizveli politički utisak da je izgradnja države kao apriorni, ultimativni mandat inofaktora, probošnjačka politika međunarodne zajednice što je distrakcija dostojna prezira, kada ta distrakcija ne bi gotovo svakodnevno proizvodila retoričke figure koje za cilj imaju uvjeriti javnost da mandat međunarodne zajednice nije ono što jeste njen mandat. To se radi kako bi se višegodišnje kršenje Mirovnog ugovora (po intenzitetu, kvantitetu i kvalitetu, u toj raboti prednjači član predsjedništva BiH iz Republike Srpske i ovo nije nikakav ideološki stav nego birokratska činjenica) opravdalo lukavstvom đavoljeg uma: kršeći Dejton, uvjeravaćemo, nama naklonjeni postliberalni autokratski svijet, da smo beskompromisni čuvari Dejtona“, tvrdi Ćurak.
Vuković, međutim, kaže da je Republika Srpska jedino što je ostalo srpskom narodu nakon stradanja kroz cijeli 20. vijek.
„Iz istorijske perspektive, ništa manje zadovoljstva ne bi trebalo da imaju druga dva naroda, ali su njihove ambicije veće, pogotovo bošnjačke političke i intelektualne elite, pa Dejtonski sporazum tumače kao nepravdu koju treba da isprave, prepreku koju moraju da uklone, rak-ranu sa kojom ne mogu da se pomire. Ta nepravda, ta prepreka, ta rak-rana zove se Republika Srpska kojoj naziv uglavnom ne žele ni da izgovore. I tako već četvrt vijeka“, dodaje Vuković.
Dvadeset i pet godina mira nakon krvavog rata što nije uobičajena pojava na Balkanu u proteklih 150 godina najvažnija je tekovina iz Dejtona, a možda jedno od rijetkih pitanja na kojem se može očekivati saglasnost sve tri strane je da će se i u narednih 25 godina bilo šta teško promijeniti.
„Nijedan sporazum i nijedan ustav nisu nedodirljivi, okamenjeni spisi. Dejtonski sporazum se milom i silom već mijenjao, a tako će biti i u narednom periodu. Dalekovide i odgovorne nacionalne vođe trebalo bi da preduhitre procese u njihovom samjeravanju, analizi, alternativama. Treba se čuvati iznuđenih i nametnutih rješenja, avanturizma koji bi mogao da dovede do rata, nestanka, ali i unutrašnjeg obesmišljavanja i opustošenja. Ali umjesto gatanja o različitim varijantama, držimo se činjenice koja najpouzdanije predviđa – kakav bude karakter ljudi koji žive u BiH, prvenstveno elite, takva će biti i sudbina BiH“, predviđa Đorđe Vuković.
Za Ivana Kraljevića 25 godina je predugo razdoblje za nadmudrivanje. Novih sličnih 25 godina ostavilo bi, smatra, nesagledive posljedice.
„Najveća posljedica nefunkcionisanja ovakvog sistema i brojnih nametanja i podmetanja odlazak je mladih, talentovanih i obrazovanih kadrova. Oni svoju budućnost traže na drugim mjestima, a samo rijetki se vraćaju. I, ako se nastavi ovakvim tempom, postaćemo zemlja staraca i na 50. godišnjicu događaja iz Dejtona biće sasvim nebitno o kojim ćemo pitanjima pričati“, napominje Kraljević.
Ćurak smatra da su za strateški politički konsenzus o bosanskohercegovačkom Levijatanu potrebne odgovorne političke i intelektualne elite koje hoće izgradnju države i koje neće bilo čiju majorizaciju i dominaciju.
„Prije osam godina u intervjuu za jednu televiziju na pitanje voditelja gdje vidim BiH za deset godina – rekao sam da će biti gore ili isto. Prevagnulo je gore isto. Dok ne stvorimo uslove da nacionalisti izgube povlaštenu poziciju u dejtonskom ustavu, imaćemo vječito ponavljanje istog. Dakle, vrlo je moguće da naša djeca i djeca naše djece 2045. žive kao da je 2020. A to će se desiti nastavi li se iracionalna debata o ‘nepromjenjivosti Dejtona’, sa uvjeravanjima da se BiH ne smije mijenjati, nego ostati trajno konstituisana na dejtonskom „prekidu vatre“ kojem je samo sam život udahnuo smisao. Jer život svemu da smisao“, zaključuje Ćurak.
Post Views: 19
