*
VITOMIR VITO NIKOLIĆ
ŽIVOT I OSTALO *
Vitomir – Vito Nikolić je rođen 27. aprila 1934. godine u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Te noći srce je samo prestalo da kuca. Nije bolovao.
Sahranjen je 12. septembra na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije drugog svjetskog rata nalazila svlačionica — klubana FK Sutjeska u kojoj je on, tada mladi beskućnik, proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u staro nikšićko groblje, što se stoljećima prostire oko Crkve Svetih apostola Petra i Pavla koju je prema opšteprihvaćenom predanju u drugoj polovini 10. vijeka podigao Petar Jakičić iz plemena Nikšići. Humku gdje zauvijek počiva neumorni skitač i drumovnik prekriva ploča od crnog mermera na kojoj je, po njegovoj želji, ispisano samo: „Vitomir Nikolić — Književnik“.
„Veliki nemir“ našao je svoj vječni mir u gradu kojem je svim svojim bićem pripadao.
U dušama ljubitelja njegove poezije odavno je podignut spomenik veći i ljepši.
* Naslov jedne višegodišnje Vitove novinske rubrike
Slavni preci
Pjesnikovi preci su iz znamenitog plemena Nikšići koje se u istorijskim izvorima pominje od 1355. godine. Zavladavši najvećim dijelom ovoga kraja svoje ime nametnulo je njegovom starom gradu Onogoštu. Krajem 16. i početkom 17. vijeka na čelu cijelog nikšićkog vojvodstva stajao je Grdan („zapovjednik Onogošta – Nikšića“, M. Bolica), knez i vojvoda istoriji poznat po ustanku iz 1597. godine koji je pripremao i vodio protiv Otomanskog carstva. Od Grdana, predvodnika Nikšića i ostalog stanovništva ovog kraja vode porijeklo i ozrinićki Nikolići.
Nepuna dva i po vijeka od vojvodine smrti 1613. godine, Jevto Miletin Nikolić (1835—1899) pradjed Vitomira Nikolića postaće istaknuta ličnost svog vremena. Rođen u Ozrinićima, na granici, stalnom poprištu krvavih sukoba kao mladić sa nepunih 17 godina počinje hajdučiju i četovanje protiv osmanskih osvajača. Učestvuje u svim ratovima vođenim na ovim prostorima od 1862. do 1899., godine njegove smrti. Mladog četovođu knjaz Danilo nagradio je za junaštvo barjaktarskim grbom. Bataljonski barjak Jevto Miletin Nikolić nosio je i u borbama za vrijeme drugog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru. Nakon rata sa Turskom 1862. godine postavljen je za plemenskog kapetana na Lukovu, a nekoliko godina kasnije za komandira Župe i Lukova. Župsko-lukovski bataljon predvodiće od 1876. do 1878. godine, potom je načelnik u Župi, okružni kapetan u Nikšiću i član Velikog suda Crnogorskog.
Za ovu ličnost izuzetno bogate, slavom ovjenčane biografije, kao i kasnije za Jevtovog praunuka Vita vezane su mnoge anegdote. Obojica su bolovala od tada neizlječive tuberkuloze, bili duhoviti i odvažni i u neprijatnim situacijama. Vito često i skandal-majstor.
Jednom prilikom na dočeku nove godine u Dvorskoj odžakliji na Cetinju Jefto je često kašljao, pa mu je kralj Nikola glasno zamjerio:
„Ne mogu slušati ljude koji stalno kašlju!
Jevtov odgovor bio je „dim u dim“:
„Teže je meni kašljati, no tebi slušati, gospodaru, pa opet moram trpjeti.“
Jevto Nikolić je bio i vrstan poznavalac zakona i mentaliteta ovdašnjih ljudi, pravičan i častan u suđenju i životu. Knjaz Nikola poslao ga je za pomagača čuvenom Valtazaru Bogišiću kad je pisao Opšti imovinski zakon. Bogišić će kasnije obavijestiti crnogorskog vladara da mu je Jevto u tom poslu bio desna ruka:
— Nikada u svom vijeku nijesam sreo bistrijeg čovjeka. Šteta je što se ta bistrina nije dopunila školom i obrazovanjem. Imali biste pravnika kojim bi se ponosila Crna Gora.
Jevtovog sina Novicu (Nikšić 1871— Kotor 1942.) i njegovog sina Borivoja, oca Vitomirovog, osim vojničke karijere zanimali su i književnost i novinarstvo. Novica je nakon završene podoficirske škole radio kao pisar Okružnog suda i sekretar Oblasne uprave u Nikši ću. Bio je i poslanik Narodne skupštine. Objavio je četiri zbirke poezije: Uzdisaji (Cetinje, 1896), Cvijeće sa Huma (Cetinje, 1905), Plač crnogorskih šuma (Nikšić, 1930), Treperenje duše (Nikšić, 1934) i Mićunijadu iz Danilovagrada, koja je takođe zaokupila pažnju ondašnjih književnih krugova u Nikšiću i Crnoj Gori. Sarađivao je u nekoliko listova i časopisa (jedan je od prvih saradnika prvih nikšićkih novina „Nevesinja“ i „Onogošta“).
Novičina sestra Olga, za ono doba veoma obrazovana žena, rukovodilac poreske uprave u Kotoru (preminula 1988. godine), pisala je poeziju.
Milka, žena Novice Nikolića, baba Vitomirova, unuka je Stevana Vrčevića (1848-1907), književnika i novinara, značajne ličnosti u istoriji crnogorske štampe, osnivača i saradnika nekoliko poznatih listova, pokretača Nevesinja i Onogošta. Vrčević je u Nikšiću boravio radeći najprije kao sekretar Okružnog suda (sedam godina), potom kao prosvjetni radnik i revizor škola. Iz ovog grada je otišao na Cetinje, gdje je 1903. godine postavljen za prvog sekretara Ministarstva unutrašnjih djela i na tom položaju ga je smrt zatekla 1907. godine. Stevan Vrčević je pisao pjesme u prozi. Autor je djela Ruski crveni krst u Crnoj Gori, bavio se i prevodilaštvom. U Nikšiću je 1898. godine preveo i iste godine štampao Foskolova Posljednja pisma Jakova Ortisa.
Otac Stevanov Vuk Vrčević (1811—1882), jedan je od prvih sakupljača narodnih umotvorina, etnograf, folklorist, književni geograf i istoričar, najznačajniji saradnik i pomagač Vuka Karadžića. Knjaz Danilo ga je 1851. godine imenovao za svog sekretara.
Borivoje – Boro Nikolić, pjesnikov otac objavio je tri djela sa istorijskom tematikom: „Posljednji dani carstva srpskog“ 1927. godine, u zajedničkom izdanju sa poznatim predratnim nikšićkim štamparom i knjižarom Ilijom Kavajom „Opsadu i osvajanje grada Nikšića od Turaka“ 27. avgusta 1877. godine“, 1930. godine i Naš vrhovni komandant, 1932. godine.
Nikolići iz Ozrinića, današnjeg predgrađa Nikšića, dali su veliki broj ljudi od pera, nauke i umjetnosti: Živka, velikog filmskog reditelja, Božidara Danilovog, akademika DANU, člana Američke asocijacije SAE, redovnog profesora i rektora Univerziteta Crne Gore, Božidara-Botu, filmskog reditelja, Dragana, autora nekoliko romana, pjesnika i novinara, Rajka i Milku, pjesnike, Miletu, istaknutog pjevača u KUD-u „Zahumlje“, legendarnog nikšićkog firmopisca, Milutina, sjajnog pjevača, solistu Zahumlja od koga je taj talenat naslijedila i njegova kćerka Vjera, profesor muzike, Mirka-Mira, dramskog umjetnika, Slobodana Dragišinog, pjesnika…
Udarci hude sudbine
Vitomirova majka Danica je kćerka Rista Jegdića iz Gornje Bukovice kod Šavnika i Savete Milićević iz Nikšića. Prema usmenom kazivanju onih koji su je znali bila je djevojka izuzetne ljepote. Risto se Savetom oženio u zrelim godinama kad se vratio sa rada u SAD, gdje je i obolio od tuberkuloze pluća. Danica je bdijući nad ocem u njegovim posljednjim danima i sama oboljela od te bolesti, kasnije je prenijela na muža i mlađeg sina Vitomira. Umrla je 1936. godine. Sahranjena je na groblju u Mostaru. U tom lijepom gradu, gdje je Borivoje službovao kao podoficir jugoslovenske vojske, Nikolići će do aprilskog sloma Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1941. godine živjeti u dobrim materijalnim prilikama svoje zadnje spokojne mjesece. Nakon bombardovanja Mostara otac dječake sklanja u rodni Nikšić. Ali, udarci zlosrećne sudbine neće zadugo poštedjeti ovu malobrojnu porodicu. U dječjoj igri ručnom bombom 1942. godine život će izgubiti stariji sin Branko, a samo godinu kasnije poginuće od rafala italijanske patrole glava porodice Borivoje. Dogodilo se to u vrijeme policijskog časa kad je u sobi upalio svjetlo. Na pragu stare kuće Crvenica mrtvog brata ujutro je našao Mileta Nikolić. Devetogodišnji Vitomir posljednji član porodice usred vrtloga ratnog pakla ne zna ni kuda ni kome. Privremeno utočište nalazi kod strica, strine, tetke…
Bliži se kraj drugog svjetskog rata. Sovjetske trupe nezadrživo nadiru ka Berlinu i dječak procjenjuje da je momenat za ostvarenje njegovog sna — bjekstvo u Rusiju „zemlju pravde za sve“, u kojoj „Staljin ne počinje večeru dok ga ne obavijeste da su svi Sovjeti objedovali“. Na tom dugom putu, gotovo bosonog, stiže tek do Danilovgrada, gdje ga privode u logor jedne četničke jedinice. Njen zapovjednik je nekadašnji poznanik Vitovog oca. On naređuje da se mali odrpanac nahrani i opskrbi odjećom i obućom. U diskreciji Vita je strogo opomenuo da pri povratku u Nikšić nikom ne govori gdje se bio i zašto zaputio.
Štićenik domova za ratnu siročad
Odmah po završetku rata u opustošenoj Crnoj Gori valjalo je zbrinuti i četiri hiljade siročadi bez jednog ili oba roditelja. Za njihov smještaj otvoreni su domovi u Miločeru, Kotoru i Danilovgradu (Bralenovica). Poslije dugog niza nesreća i bijede Vito će u tim domovima naći kakvu takvu zamjenu za toplinu porodičnog ognjišta. Uslovi za normalan život u prihvatilištima bili su znatno bolji nego u okruženju. Prema sjećanju Koste Vujovića, upravnika Doma u Bralenovici, Vitomir često samovoljno napušta tu sredinu, ali budući da je bio stariji od ostalih „nijesu ga tragali“, za mlađima iz Uprave Doma dali bi se u potragu, ponekad i uz pomoć milicije“.
— U Miločeru, poslije rata, 1945. godine, jedna bajka postala je stvarnost! Kraljevski dvor pretvoren je u – Dom ratne siročadi!
Još su, takoreći, dvorske sobe mirisale na kraljevske parfeme kad su se u njih počeli useljavati mali beskućnici iz svih krajeva Crne Gore, sirotani bez roditelja, gladni, ozebli, uplašeni, tužni. Bio je to njihov prvi dom i prvo mjesto u kome je njihovo ratom prekinuto djetinjstvo ponovo našlo sebe, napisaće kasnije u jednom sjećanju Nikolić, tada već velikan crnogorske novinske reportaže, zapravo majstor kratke priče u žurnalističkoj formi.
U martu 1945. godine sa tridesetak nikšićkih mališana, ratnih sirotana, prevezen je avionom u Bugarsku. Smješteni su u Dječji dom u Mezdri, malom gradu 60-ak kilometara sjeveroistočno od Sofije, na čijoj su se željezničkoj stanici zadržavali vozovi koji su iz Evrope prema Istoku prevozili uglavnom ranjenike sa evropskog ratišta i logoraše iz Dahaua, Mathauzena i drugih nacističkih logora. Te kompozicije „strave i užasa koje su se kao živa optužba kretale evropskim kolosijecima i podsticale onu slijepu mržnju što se krajem rata javila — ne samo prema Hitleru i nacizmu, već prema čitavom njemačkom narodu ta djeca i sama ratni stradalnici dočekivali su organizovano, sa transparentima, ružama, pjesmom, svirkom, svjedočiće kasnije Vito u svojoj antologijskoj reportaži Jedna jugoslovenska priča.
Prilikom povratka u domovinu, septembra 1945. godine Nikolićeva grupa upućena je u Čestereg, jedno opustjelo njemačko selo udaljeno desetak kilometara od Zrenjanina:
„Ali, već na prvom odmorištu, u Pančevu, u jednom sabirnom centru, mi smo onako čisti, uhranjeni i dobro obučeni ostaloj djeci nalikovali na „Švabe“, pa smo na njihove psovke i kamenice, nakon uzaludnog objašnjenja naše dobre učiteljice Ljeposave Begović da smo Crnogorci to na kraju morali ipak da dokažemo sopstvenim pesnicama“.
Od fašističke okupacije Nikšić je oslobođen 18. septembra 1944. godine i tog mjeseca bio je najveći oslobođeni grad u Jugoslaviji. Sjećanje na prve dane u slobodi Vito će objaviti 1961. u tek osnovanim „Nikšićkim novinama“ sa pritajenom tugom čovjeka koji nije imao sreću da svoje djetinjstvo iživi u slobodi“. Preživljene ratne strahote pokušaće da „savlada“ umjetnički najsnažnije u pjesmi „Pismo mojoj učiteljici“, koja, objasnio je, „pripada svim mojim učiteljicama, učiteljima, jer su umjeli da nas upute u životne vrijednosti i onda kad su one bile dovedene u pitanje“. Ova antologijska pjesma nije uvrštena u čitanke, iako joj je prije svih u njima svakako bilo mjesto. Oni koji su o tome odlučivali sugerisali su autoru da ono „draga gospođo učiteljice“ promijeni u „draga drugarice učiteljice“, što Nikolić koji se nije nikad usklađivao ni sa jednom vladajućom ideologijom energično odbija. Ipak, mnogo godina od objavljivanja Pismo će se zahvaljujući književniku Milenku Ratkoviću naći u Čitanci za četvrti razred osnovne škole. Iako je redovno pozivan, Vito je uvijek izbjegavao da sa piscima za djecu posjećuje škole.
Sudbina mu nije bila od početka naklonjena ni kad je u pitanju njegovo redovno školovanje. Prvi razred osnovne škole počeo je sa svojom generacijom u Nikšiću 1941. godine. Ali, poslije bratove pogibije, da bi ga sačuvao, otac ga zadržava u kući obećanjem da će ga ponovo poslati u školu kad dođe mirnije vrijeme. No, rat se odužio, Vitov otac Borivoje poginuće 1943. godine, dječaka prihvata tetka i sa novom generacijom opet ga upisuje u školu. Saveznički avioni u danima kad je završavao taj prvi razred porušiće obje zgrade škola u Nikšiću, pa će taj „famozni“ prvi i ostale razrede osnovne škole Vitomir završiti kasnije u slobodnoj zemlji. Prvih poratnih godina zanimaće ga i gluma. Nekoliko epizodnih uloga dobiće u predstavama Narodnog pozorišta u Nikšiću.
Bolovanja
Već 1945. godine ljekari su postavili dijagnozu „obostrana, aktivna tuberkuloza“. Od te bolesti liječen je i prilikom boravka u Bugarskoj. Grudobolja po povratku iz domova za ratnu siročad uzima sve više maha i Vito je čest pacijent u nikšićkom Dispanzeru za plućne bolesti i Zavodu za tuberkulozu u Brezoviku. Brezovik će biti njegovo najduže i najčešće lječilište, boravište i sklonište. Tu će se sklanjati i da odloži zatvorske kazne. A prvi njegov boravak u ovoj bolnici završio se bjekstvom. Inače, u sanatorijumima i bolnicama za plućne bolesti od 1947. do 1982. godine provešće ukupno diljem druge Jugoslavije više od šest godina: Iriški Vijenac (Fruška Gora ) 1947, Cetinje 1950, Kolašin, Ostrog, Kasindol (Sarajevo) 1951, Cetinje 1951, Golnik (Slovenija) 1951-1952, Bežanijska kosa (Zemun) 1965. i 1966, Kasindol 1965, Vojni institut za plućne bolesti u Beogradu 1966. godine, Brezovik mnogo puta…
Krajnje nepovoljne životne okolnosti, neuredan život, materijalna nemaština, nemiran boemski avanturistički duh i nedisciplina razlozi su zbog kojih ljekari uspijevaju samo da Vitomiru zaliječe, ali ne i izliječe bolest. U novembru 1960. godine prema ljekarskom nalazu nije sposoban za izdržavanje zatvorske kazne, ali je u martu naredne u zatvoru. Tri godine kasnije zdravstveno stanje mu je toliko pogoršano da se hitno upućuje u Brezovik. U novembru 1965. godine zbog sukoba sa načelnikom Odjeljenja „disciplinski“ je otpušten iz bolnice. Prognoze mnogobrojnih ljekara koji su Vita liječili nijesu se na sreću ostvarile. Naime, iako su 1981. godine u Brezoviku konstatovali znake ozbiljnog oslabljenja njegovog srca kao „reperkusiju opsežne i dugotrajne tuberkuloze pluća“ – živio je još gotovo deceniju i po.
U Brezovku će 1973. godine upoznati Jelenu Lasicu. Naredne godine sklopljen je brak u kom je 1975. godine rođena kćerka Danica.
Od 1969. Vito je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u Pobjedi do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz.
Visokog rasta, u mladosti suvonjav, docnije krupnog tijela, hodao je neobično. Poguren, povijen pod teretom udesa, bolesti i stalne sjenke smrti, obično sa rukama na leđima, koračao je isturajući jedno pa drugo rame, neprekidno drumujući od bolnice do bolnice, od kafane do kafane od grada do grada, od društva do društva, obilazeći svaku stopu Crne Gore čiju je istoriju, prostor, ljude i običaje poznavao kao malo ko prije i poslije njega. Markantan, bujne kose, posjedovao je samo njemu svojstven šarm, duhovitost, ali i prijeku, ponekad „otrovnu“ narav zbog koje je ostajao bez mnogih prijatelja. Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.
Maksim Vujačić
(Fragmenti iz Biografije Vitomira Nikolića, prve kompletne priče o pjesnikovom životu) / Digitalna biblioteka crnogorske kulture
