Zapisi o Crnoj Gori

U početku dakle XVI vijeka, kad no se vojvoda đurađ Crnojević sa svijem otseli s Cetinja u Mljetke, i kad no se plemenski glavari počeše prikupljati oko crkve i tadašnjega mitropolita Vavila, počne to ime dobijati političko državno značenje, koje su crnogorski susjedi postojano nazivali i pisali: Mlječići „Montnegro“; a Turci „Karadag“

Do XVI vijeka nije Crna Gora opstajala, kao država, pod tijem imenom, niti je sadašnja Katunska nahija bila naseljena, izuzevši Cetinje i još nekolika mjesta. Vazda je bila sastavni dio stare Prevale (Duklje) ili Zete.

Prevala je prozvana Dukljom po imenu rimskoga cara Dioklicijana u trećem vijeku poslije Hrista. Najobičnije joj je ime: Zeta. Misli se, da je ta oblast prozvana tako po imenu rijeke Zete, koja teče kroz sadašnje Bjelopavliće, ili Prevalu, kao najstarije đeografsko ime te pokrajine, za koje istorija zna.

Visoke i negda šumom pokrivene, a sada gole stijene Katunske nahije, koje sinje more od zapadne strane vječito zapljuskuje, svagda su razdjeljivale od sjeverne strane staru Travuniju i Onogošt, ili novu Hercegovinu od Zete, uvijek su bile prirodna međa između te dvije srpske nejstarije oblasti na jugu.

Katunska je nahija od iskoni bila gornjozetska planina, u kojoj su Gornjo-zećani imali svoje katune. Zna se, da su i Crnojevići, prije nego što je i na njih došao red da vladaju u Zeti, imali svoj dio u planini Lovćenu više Kotora u sadašnjoj Katunskoj nahiji. A tako su i neka plemena iz sadašnje Lješanske nahije imala svoje dijelove u istoj planini i na njima svoje katune. S toga se je sadašnja Katunska nahija tada zvala Zetskom planinom. Pa kako su je od XVI doXVII vijeka naselili Srbi većinom iz Hercegovine, tako je po katunima prozovu: Katunska nahija.

Sa Žabljaka na Cetinje

Po što dakle vojvoda Ivan Crnojević i drugi put 1482. god bi nagnat, da konačno ustupi najezdi turskoj svoju prijestonicu – Žabljak – i da potraži zaklona u svojoj kršovitoj planini: najprije se nastani na rijeci Obodu u sadašnjoj Riječkoj nahiji, gdje je imao svoje zemlje, kuću, vinograde i mline. Tu ostane oko dvije godine, dok mu se nije dvor i pokraj njega manastir na Cetinju dovršio; pa se tek 1484. god preseli s Oboda na Cetinje, malo planinsko poljice pod samom planinom Lovćenom.

Iste godine priloži svojoj novoj zadužbini – cetinjskom manastiru (zetskoj mitropoliji) jedan dio zemlje, nekolika vinograda i mlina u Riječkoj nahiji, i jedan dio planine Lovćena u Katunskoj nahiji, postavivši u nj zetskoga mitropolita Visariona s kaluđerima iz manastira Vranjine. Na hrisovulji, kojom je utvrdio te svoje obilate priloge, i koja je pisana na rijeci Obodu u početku 1484. god, potpisan je: „Voevoda Ivan Crnoevik, gospodar zetski“.

Po tome bi se moglo misliti, da se Crna Gora nije zvala tijem imenom do preseljenja u nju vojvode Ivana Crnojevića; ali se ime „Crna Gora“ mnogo ranije nahodi spomenuto u aktima mljetačke arhive upravo ondje gdje se govori o Katunskoj nahiji. Nu, to ime nije označavalo državu, dokle su god srpski vladaoci vladali Zetom.

S toga neki naši pisci, pogrješno spominju ime Crne Gore, kao države, prije XVI vijeka.

U početku dakle XVI vijeka, kad no se vojvoda đurađ Crnojević sa svijem otseli s Cetinja u Mljetke, i kad no se plemenski glavari počeše prikupljati oko crkve i tadašnjega mitropolita Vavila, počne to ime dobijati političko državno značenje, koje su crnogorski susjedi postojano nazivali i pisali: Mlječići „Montnegro“; a Turci „Karadag“.

Od čega je Crna Gora tako prozvana, mučno je to pouzdano odrediti.

Starci u Crnoj Gori, koje sam za to pitao, odgovoriše mi: „prozvana je po imenu Crnojevića Iva“. A tako misli i D. Milaković, pisac do sada najbolje crnogorske istorije, koji to pitanje nije kritički raspravio, ni načisto izveo.

Neki pisci misle, da je Crna Gora tako nazvana sa česte pogiblji turske vojske u njezinijem klancima i klisurama.

Stare međe Crne Gore

Još u vrijeme vojvode đurđa Crnojevića u početku XVI vijeka stijesnili su njegovu zemlju na vrlo mali prostor, s jedne strane Turci, s druge Mlječići. Međe su joj bile od juga: Sutorman, pa brdima između Crmnice i Paštrovića, pa između Paštrovića, Majina, Brajića i Pobora do mora pod Grbljem; a od zapada: upravo krajem zida kotorskoga grada, pa iznad: Dobrote, Ljute, Orahovca, Draževine, Perasta i Risna; od sjevera: preko planine Sitnice, pa između Grahova i Cuca na Stopude, Pusti-lisac i Ligunar; i od istoka: planinom Lastvom na Garač, pa vijencem iznad Sušice, pa ispod Komana povrh Lješkopolja, pa iznad Žabljaka i Dodoša preko polja i Skadarskoga jezera opet u Sutorman.

U tome opsegu starijeh međa u početku XVI vijeka i postanku Crnu Gore, kao zasebnoga političkog imena, bile su sadašnje nahije: Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska.

U tome se vremenu, po nesreći, poturče sa Stanišom Crnojevićem mnogi Crnogorci iz sve četiri spomenute nahije; te se u drugoj polovini XVI vijeka, navlaš u početku XVII poturice umnože, i gotovo svuda po Crnoj gori rašire, sazidavši džamije: na Viru u Crmničkoj nahiji; na Obodu u Riječkoj na Cetinju i ćeklićima u Katunskoj nahiji.

Poznato je, da su Turci tada u opće bili najsilniji, imavši na upravi svoje carevine poturčene velikaše srpske krvi i jezika. Sve hrišćanske države u Aziji i na Balkanskom poluostrvu bijahu u njihnijem rukama. I u Budimu u Ugarskoj vezir je sjedio i kadija po koranu sudio.

Poturice se malo po malo utvrde i osnaže tako, da su već njihne kadije na: Cetinju, Obodu, Viru i u ćeklićima gotovo sa svijem prigrabili vlast u svoje ruke.

Nesrećno doba

To je najslabije i najnesrećnije doba u crnogorskoj istoriji. Ali opet nije sve bilo propalo. Mnoga bratstva u sve četiri nahije, iz kojih nije bilo poturicâ, navlaš u Katunskoj nahiji, vazda su se odupirala tuskoj vlasti i sudstvu u Crnoj Gori.

Nu, kako Crnogorci tada nijesu imali jaka stožera ni čvrsta središta oko kojega bi se prikupljali, i kako su bratstva i plemena zasebno živjela, i kako su se opet poturice pridržavale svojih bratstava i plemena, tako se i nije moglo za dugo stanuti na put njihnoj vlasti i širenju po Crnoj Gori.

U tome su vremenu bivale crnogorske vladike iz raznijeh bratstava, oko kojih su se crnogorski glavari prikupljali i dogovarali u najtežim trenucima; inače je svako pleme zasebno i patrijarhalno živjelo i po tradicijama se i plemenskim običajima i navikama upravljalo.

Plemenska podvojenost, međusobna mržnja krvne osvete dovele su Crnu Goru tada do slabosti, tako da su neka plemena uz prkos drugima počela davati harač skadarskom veziru!

Tako nesrećno stanje trajalo je sve do kraja XVII vijeka i vladike Danila Šćepčeva Herakovića Njegoša. Taj mudri i junački vladika, pošto je i sam postradao od Turaka u Podgorici, naumi i u dogovoru s pouzdanijim plemenskim glavarima osobito s Martinovićima s Cetinja, koji su se neprestano Turcima odupirali, istrijebi sve poturice u Crnoj gori 1702. god.

Tada se Crna Gora opet povrati u svoje pređašnje međe, koje je imala u početku XVI-ga vijeka, i koje sam malo prije obilježio. I od tada je Crna Gora jednako bila strašna Turcima; bila njihova grobnica.

Crna je Gora ostala u spomenutijem međama do mnogozaslužnoga vladike Petra I Petrovića, i dok su vrijedni Bjelopavlići s pomoću Crnogoraca pod zapoviješću istoga vladike održali pobjedu nad Bušatlijinom vojskom najprije pod Martinićima 1796. godine; za tijem do nekoliko mjeseca iste godine Crnogorci takođe pod zapoviješću vladičinom u Krusama i Busovniku u lješanskoj nahiji gotovo sa svijem potukli opet Bušatlijinu vojsku, gdje je i Mahmud paša Bušatlija poginuo. Tada se dobrovoljno sjedine s Crnom Gorom Bjelopavlići i Piperi; te se tako crnogorske međe rašire do Spuža, rijeke Morače i Rovaca.

Srpska sloga

Po tom 1821. god bosanski vezir Dželaludin pošalje svojega Delibašu s vojskom iz Bosne i Hercegovine, da pokori hercegovačka plemena: Drobnjake, Moraču i Rovca; tada Bjelopavlići priskoče u pomoć Hercegovcima, te sasvijem razbiju tursku vojsku u Morači. Po tom se Moračani i Rovčani dobrovoljno sjedine s Crnom Gorom. A Drobnjaci, koje razdvaja od Morače planina Javorje, ostanu opet i preko volje pod turskom vlašću.

Vladika Petar II Petrović, nije bio srećan da raširi međe Crnoj Gori pri svem tom što je to silno želio i ratio s Turcima od arbanaške i hercegovačke strane; nego na protiv Turci osvoje: Vranjinu i Lesendru, crnogorska ostrva u skadarskom jezeru 1843. god s Austrijom reguliše granicu iznad Kotora 1832. god uz naknadu 64000 f. Docnije 1837. god reguliše granicu između Crne Gore i Austrije u primorju kod Majina i Stanjevića uz naknadu od Austrije 36000 f.

Bilo ih je, koji su taj njegov postupak osuđivali; a bilo ih je opet, koji su ga hvalili. Nu, i pokraj mnogih nedaća on ima velikih zasluga za Crnu Goru. Bio je veliki mislilac. A kao nenadmašan pjesnik, dika je svega srpstva.

Poslije njegove smrti počne vladati u Crnoj Gori 1851. god mladi i junački Danilo S. Petrović, kojega je vladika Petar naimenovao u svojemu testamentu za vladiku. Nu, Danilo nemajući volje ni sklonosti za duhovni red, izjavi u Petrogradu, da ne želi biti vladika; a i crnogorski glavari, koje je mladi Danilo znao zadobiti, molili su cara Nikolu I da prizna Danila za kneza i vladaoca Crne Gore. Car Nikola zaista prizna Danila za kneza 1851. god.

Nešto dakle to novo ime; nešto crnogorske zajednice oko Žabljaka; a nešto miješanje kneževo u hercegovčki ustanak izazovu Portu, te pošalje Omer-pašu s vojskom na Crnu Goru u mjesecu dekembru 1852. god. Knez je Danilo junački s Crnogorcima branio Crnu Goru sve dok se nijesu Rusija i Austrija zajednički zauzele kod Porte otomanske i vratile Omer-pašu s vojskom iz Crne Gore 1853. god u mjesecu februaru. Prije toga rata pobune se nekolika hercegovača plemena protiv turskoga nasilja i oduzimanja oružja, s kojim se Srbi dragovoljno ne rastaju. Omer paša oduzme oružje Srbima u svoj Bosni i Hercegovini 1851. godine. Ta okolnost nagna Hercegovce, te se izmire s Crnogorcima, s kojima su se dugo vremena bili i krvili. U tome ima najveću zaslugu knez Danilo, koji je predviđao od toga dobre pošljedice.

Djela arhimandrita Nićifora Dučića

Magazin Patriot objavljuje najzanimljivije odlomke iz tih djela. U izdanju DOB-a objavljena su arhimandritova djela – Istorija Srpske pravoslavne crkve, Monografija manastira Hilandara i Zapisi o Crnoj Gori, Staroj Hercegovini i Srbiji. Za detaljnije informacije o njihovim izdanjima zainteresovani se mogu obratiti Društvu za očuvanje baštine putem e-maila:dobhercegovina@hotmail.com