Iseljenici iz stare Crne Gore ponijeli su sa sobom i zavicajnu kuhinju. Neka jela, specijalitete staroga kraja spremaju, cini se, ne manje uspjesno na drugom kraju svijeta. Autor ovog teksta bio je gost na rucku kod jedne katunske porodice u General Maderijagi i bio je ne malo iznenadjen kad su mu prije pecenja sa raznja i rostilja ponudili malo meze. Na pitanje sto ima, pomenuli su njegusku prsutu. Zbunjenom gostu su odmah objasnili “ to je nas proizvod, dobra je!
I zaista je bila dobra. Imala je lijep izgled. Boja je tamno crvena, kao da je pravljena negdje u Katunskoj nahiji bila je umjereno slana, lijepouredjena, kako bi se kod nas reklo. Nas domacin pripada prvoj generaciji ljudi rodjenoj u Argentini i to je naucio da radi od oca doseljenika iz Ceklica. Posto zivi u ravnici pored Atlantika tu je ovaj proizvod teze napraviti i sacuvati nego u crnogorskim brdima. Svinje se inace kolju i meso se susi u junu, koji je, da nebi bilo zabune, tamo prvi zimski mejsec, tada se kolju i ovce i ovo se meso takodje susi i od njega se pravi kastradina. A sa njim se sprema rastanj, bijelo zeljeu kokote. Pravi se pasulj sa kastradinom (ovdje pasulj zovu fadzola ili vadzola ) a sa njim se kuva I krompir (krtola) i to leso.
Od zavicajnih jela ovdje se jos spremaju kacamak sa krtolom a kao smok se koriste mlijeko, maslo i skorup (kajmak). Nijesu zaboravili na spravljanje kukuruznog hljeba (rumetinice). Dugo po doseljenju u manja mjesta u unutrasnjosti Argentine doseljenici nijesu ni znali za drugi hljeb.
Ima jos po neko ko zna kako se pravi cicvara, skorup… rijetka jela staroga kraja koja su Crnogorke spremale za praznike ili rijetke (stidne) goste.
U Argentini je meso nacionalno jelo. Skoro da nema obroka bez njega. Crnogorcima se lako bilo privici na ovu kuhinju, jer se smatralo da je i njihova trpeza prazna kad nema mesa. Jednako mnogo se u Argentini jede peceno i kuvano meso. Medjutim na visoj je cijeni pecenje. Ono se sprema na asadoru i na gradelama (rostilj). I jedno i drugo se sprema uz otvorenu vatru. Pecenje na asadoru je po mnogo cemu slicno pecenju na raznju. U Argentini se zaklani brav (lubina) rasijece niz grudi i trbuh pa se rastvori, poput krapa za susenje oko Skadarskog jezera. Tako razapet brav seprisije za jednu metalnu plocu (asador) duzine 1, 5 do 2 metra i sirine do 10cm. Asador se pobije jednim krajem u zemlju i razapet brav se nagne prema otvorenoj vatri. Ispod mesa koje se pece stalno se ubacuje zar sa ognjista dok se meso ne ispece. Pecenje traje relativno kratko, oko 2 1/5 sata sto je dva put brze nego sto se kod nas ispece meso na raznju. Pecenje bi kod njih, sobzirom na tezinu jagnjadi (i do 40kg), moralo trajati znatno duze od 5 casova za koje se vrijeme moze ispeci brav od 15 do 20 kg.
Rostilji u kucama su veliki kao u najvecim lokalima. U Argentini je sasvim normalna pojava da se u dvoristu kuce pravi posebna prostorija, najcesce je to neka nastresnica sa rostiljem. Takve rostilje smo primjetili i u nekim dvoristima nasih iseljenika. Ocigledno dobra kuhinja se svuda i od svakog lako prihvata.
Inace crnogorska kuhinja u Argentini, kako vrijeme vise odmice, sve manje lici na kuhinju dalekog zavicaja. Mijenja se vrijeme mijenjaju se i ljudi u njemu.
