Predrag Ostojić, Zarobljavanje generala Mihailovića, str. 79-86
Za razliku od prethodna dva pokušaja ubačene grupe pripadnika OZN-a, koja je direktno na terenu pokušala da uspostavi vezu sa Budimirom Gajićem, a preko njega i sa generalom Mihailovićem, treći pokušaj možemo rekon-struisati zahvaljujući većem broju dostupnih dokumenata, a u prvom redu «poruka između centrale OZN-a za Srbiju, Aleksandra Rankovića i grupe, koja je potom formirana i nalazila se na terenu. Najviše poruka je iz finalnog perioda ove operacije, marta 1945.» 65
Isto tako «…postoji izveštaj tadašnjeg oficira (šefa III odseka OZN-e za Srbiju) Vladana Bojanića, člana ekipe koja je davala podršku grupi prerušenih pripadnika OZN-e sa Kalabićem na čelu. Ovaj izveštaj prati pojavu te grupe na terenu početkom marta (4. 3.) 1946.» 66
Posebno su interesantne depeše od 8., 9. i 10. marta 1946, o kretanju grupe na terenu i identifikaciji lokacije generala Mihailovića. Sadržina ovih depeša uglavnom se podudara sa izjavama svjedoka na terenu i svjedočenjima učesnika ove operacije, koja se odigrala u periodu januar – mart 1946., a koja se 13. marta 1946. godine završila zarobljavanjem generala Mi-hailovića u rejonu Dobruna.
Sigurni smo da su prethodna dva neuspješna pokušaja ove grupe, doveli u sumnju ishod čitave operacije 67 i da je to uticalo da ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković i načelnik OZN-a za Srbiju Slobodan Penezić, za eventualni treći pokušaj izvrše sveobuhvatne operativne pripreme.
Za tu priliku formirana je posebna operativna grupa od iskusnih ope-rativaca OZN-a (tzv. druga grupa), koja je upućena u Višegrad da bi pružila logističku podršku grupi na terenu i koordinirala akcijom.
Grupa je 25. februara stigla u Višegrad, o čemu je kratkom depešom obavješten Ranković:
«Jutros u zoru stigli u Višegrad. Smestili se. Preuzeli mere za ispitivanje68 , u potpisu Marjan.
U ovoj grupi, koja je navodno vršila meteorološka ispitivanja, bili su uglavnom oficiri OZN-a: pomoćnik Aleksandra Rankovića potpukovnik Jovo Kapičić, major Vladan Bojanić šef III odseka OZN-e za Srbiju, major Vojislav čolović, kapetan Savo Pređa, poručnik đuro Šerbedžija, kurir – borac Jovan Stojanović i šofer Miodrag Tasić. 69
Jedan od članova ove grupe Jovo Kapičić u svom svjedočenju o ovim događajima, između ostalog je dao potvrdu o ličnom učešću u ovoj akciji. On kaže da je OZN-a formirala grupu, kojom je lično rukovodio Aleksandar Ranković, a da je njegov zadatak bio «da kao Rankovićev pomoćnik ode(m) u Višegrad i koordinira(m) akcijom…»70
Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su operativci OZN-a, na terenu u saradnji sa potjernim timovima i vojskom uporno pokušavali da lociraju generala Mihailovića.
Da su ga «izgubili» svjedoči i njihovo ponašanje na terenu. Primjena represivnih mjere, hapšenja, a ne rijetko i ubistva civila u širem rejonu Višegrada, bila su svakodnevna pojava. Iz pomenute dokumentacije može se zaključiti da rukovodilac operacije, «grupa za hvatanje» i operativci OZN-a na terenu tri dana pred neposredan kontakt sa generalom Mihailovićem nisu znali njegovu tačnu lokaciju. 71
Prema sačuvanom izvještaju šefa III odseka OZN-a za Srbiju Vladana Bojanića akcija je počela 4. marta 1946. godine, kada se prerušena grupa pripadnika OZN-a sa Nikolom Kalabićem, treći put pojavila na terenu.
Ovaj put, «grupa za hvatanje Mihailovića» kojom je zvanično komandovao potpukovnik Svetolik Lazarević u strogoj tajnosti se iskrcala u rejonu Zlatibora, na lokaciji «Kraljeve vode»* i pješice krenula «preko Ribnice, sela Gornje i Donje Jablanice, Brezovca (do) Bijelih Brda…Od jataka do jataka…»72
Prethodno je grupa za koordinaciju «operacije Mihailović», koja se nalazila u Višegradu, bukvalno raščistila teren, kojim se trebala kretati «grupa za hvatanje Mihailovića».
Oni su već 26. februara izdali naređenje da se višegradska milicija iz Dobruna i Vardišta uputi u pravcu planine Dikave, a milicija iz zapadnog dijela sreza Zlatiborskog prema Tari, kako ne bi došlo do neželjenog susreta.
«Ovo ćemo izvršiti preko načelnika OZN-a Užice», kaže se u depeši, koju pukovnik Stefanović treba odmah da pošalje «pukovniku Peneziću, kako bi mogao kontrolisati da li su preduzete mere u skladu sa našim planom…»73
Veliki dio puta grupu pratilo je loše vrijeme, što im je otežavalo kretanje. Poslije nekoliko predaha kod ljudi za koje se pretpostavljalo da imaju vezu sa četnicima, ova grupa je stigla u selo Brezovac, gdje se prema svjedočenju učesnika ove akcije zadržala dva dana.74
Užička OZN-a je u vezi njihovog kretanja raspolagala informacijom da je «noću između 6-7. marta ov. (og) meseca oko 11 sati došlo (je) 10 četnika naoružanih automatima kod Momčila Bakića iz Jablanice», u vezi čega je tražena potvrda iz Beograda, «…da to nije neko od vaše grupe ili su to stvarno četnici».75
U narednoj depeši potvrđen je dolazak «grupe od 13 četnika»76 u selo Brezovac kod kuće Bože Gazdića.
Bez sumnje, «grupa za hvatanje Mihailovića», se u strogoj konspiraciji kretala terenom, koji je prethodno «raščišćen» od milicije, ali koji je istovremeno nadziran, kako bi sve eventualnosti bile na vrijeme otklonjene.
Od Gazdića sa Brezovca, ova grupa je putem kurira – jataka pokušala da stupi u kontakt sa Budimirom Gajićem i majorom Dragišom Vasiljevićem. Kurir sa pismom za Budimira Gajića upućen je 7. marta sa Brezovca ka selu Granje, što potvrđuje sadržaj jednog od Vasovićevih izvještaja upućenih «Višegradu»
Na Brezovcu «grupa za hvatanje Mihailovića» je očekivala dalje instrukcije, koje su po planu trebale stizati iz Višegrada, gdje su bili smje-šteni operativaci OZN-a za koordinaciju akcijom.
Iz prepiske, koja se intezivno vodila na relaciji Višegrad – Beograd, da se zaključiti, da je kurir koji je upućen sa Brezovca od strane «grupe za hvatanje Mihailovića», stigao u selo Granje, da je bio u kontaktu sa majkom Vitomira Rusa, Petrijom i da je ona bila vrlo nepovjerljiva, saopšti-vši mu pritom da je Vitomir nestao i da «veza sa Gajićem nije još uhvaćena» 77
Izvještavajući o poslednjem kontaktu sa Vasovićem, «grupa za podršku» iz Višegrada je obavijestila Rankovića o položaju i namjeri njegove grupe: «… u toku 8. ov.(og) meseca još uvek su se nalazili u Brezovcu», ali će «se noćas preseliti na Bijela Brda.» 78
Dakle, grupa sa Brezovca, se neposredno po povratku kurira iz Granja, uputila ka bjelobrdskom selu Rakovići, o čemu je major Vasović u jednoj poruci izvjestio «grupu za podršku» u Višegradu.
«Mi smo rešili da se u toku ove i iduće noći prebacimo do na početak Bijelih Brda kod zeta ovih Gazdića, koji je sa ovim (misli se na kurira) išao u Granje…»79
Informacije, koje je «grupa za hvatanje Mihailovića» prikupila na terenu bile su prilično oskudne i nepovezane. Ipak, saznanje da je u prvoj polovini februara Budimir Gajić sa grupom od 7 ljudi bio na Bijelim Brdima, da je tražio «da im dođe jedan od dvojice ljudi u čijoj smo kući»80 (na Bre-zovcu) i da je potom on sa grupom dolazio i na Brezovac, bili su određen signal za postojanje veze na relaciji Bijela Brda – Brezovac.
Rodbinske veze, jataka na Brezovcu i u selu Rakovićima, gdje se grupa uputila noću 8. marta 1946. godine, kao i kretanje Gajićeve grupe, bili su više nego dovoljan razlog za prebacivanje u ovo planinsko selo u kuću domaćina Joksima Rakovića, gdje se pretpostavljalo da postoje kakvi-takvi izgledi za kontakt sa Budimirom Gajićem.
U vezi ove promjene lokacije «grupe za hvatanje Mihailovića», Ranković je tražio od «grupe za podršku» iz Višegrada i Penezića, koji je stigao na teren (8.mart) dodatna objašnjenja i njihov tačan položaj.81
Pomenuto kretanje Budimira Gajića sa grupom, terenom Bijelih Brda i Brezovca u prvoj polovini februara, svakako je bilo u vezi sa potragom za «Kalabićevom» grupom, koju je bez sumnje, zahtjevao general Mihailović, po-sle saznanja da je on već drugi put bio u rejonu sela Granje, tražeći vezu preko Gajića i Vasiljevića . . .
FUS NOTE
_____________________________________________________________________
65Kosta Nikolić, Bojan B. Dimitrijević «Zarobljavanje i streljanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića», (časopis Istorija XX veka br.2/2009, str.12)
66 Isto, str.12
67 Pogledaj:N. Milovanović, Kroz tajni arhiv UDBE, str. 213
68Arhiv BIA k. 6-78
69U pomenutom članku K.Nikolić i B.Dimitrijević «Zarobljavanje i streljanje generala Dragoljuba Draže Mihaiilovića, objavljen je spisak «druge grupe» bez navođenja činova pomenutih učesnika. U dnevnom listu «Blic» 16. 09. 2009. u objavljenom tekstu pod naslovom «Oni su zarobili đenerala Dražu» na spisku «druge grupe» nema imena kapetana Sava Pređe, ali se navodi ime potporučnika Nikole Miščevića kao člana ekipe «meteorologa».
70 T.Nikčević, Goli otoci Jove Kapičića, str. 93 i 94
71 Prema izvodu iz jedne depeše od 8. marta 1946. godine, koju Ranković šalje pod oznakom «najhitnije» oslovljeno Peneziću, vidi se da je sva pažnja 8. pa i narednog 9. marta «usmjerena prema Štrpcima»: «Bogdanka u Beogradu kod Pobede – Pre tri dana imala sastanak sa Srpkom i on joj je tada rekao da je Draža u Štrpcima kod popa Dobre Popovića – Smatramo da je ovaj podatak tačan – Zato odmah pođi u Štrpce i traži od popa da otkrije Dražu – Štrpce i čitavu užu okolinu treba blokirati, vodeći računa o našoj grupi.» (Blic 9. 4. 2009.)
*Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast je promjenila naziv ovog mjesta u Partizanske vode;
72 N. Milovanović, Kroz tajni arhiv UDBE, str. 213
73 Arhiv BIA k. 6 – 83
74Lj.Popović, Velika igra sa Dražom Mihailovićem,str. 295
75Arhiv BIA k. 6 -66
76 Isto k. 6 – 67
77 Isto k. 6 – 73
78 Isto (kao prethodno)
79 Isto k. 6 – 80
80Isto k. 6 -79
81 Isto k .6 -70
