Tako jedno jutro (prvi dana mjeseca Avgusta) iziđe u jedan mali šanac, i na tabljama stane naređivati i kazivati kako će se nešto zagraditi i popraviti što su turski topovi bili razvalili; a turski ga tobdžija zagleda, pa potegne iz topa, te ga udari isprijeka krosred pleća i tako ga prekine i raznese da ništa više nije mogao reći do „Drž-„, i s tom polovinom riječi padne mrtav na zemlju. Kako on tako padne, momci njegovi, koji su onđe bili oko njega, odma uzmu nekakve trave što je za konje bila donešena i onđe se desila, te ga pokriju da ga ljudi ne vide; i ako je do mraka tu ležao mrtav, a uveče ga brat njegov Milutin s momcima uzme te ga iznese iz šanca i sarani kod crkve. Zaludu su tako smrt njegovu krili: vojska odma poviče da se više ne može držati u Negotinu, nego da se mora bježati makar kako. I tako Srbi peti dan poslije njegove smrti ostave Negotin i pobjegnu u Poreč. Potom odma sav onaj kraj, a malo poslije i sva Srbija, pozna da Veljka nema. (Vuk Stef. Karadžić, Žitije Ajduk-Veljka Petrovića, Danica, Zabavnik za godinu 1826)
Stevan-Steva Todorović, Smrt Hajduk-Veljka, 1860.
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
