Hapšenje hrvatskog ekspremijera Iva Sanadera, teške i ozbiljne optužbe od strane izvjestioca Savjeta Evrope Dika Martija na račun Hašima Tačija, kao i ostavka crnogorskog premijera Mila đukanovića, za koga se sumnja da je involviran u bezbroj kriminalno-korupcionaških afera, rezultat su nedvosmislene i odlučne briselske akcije kojom se napokon krenulo u dugoočekivanu disoluciju tog cikličnog i fatalističkog kulta kriminala, koji je na Balkanu, naročito u Crnoj Gori i Kosovu, uzdignut na nivo vrhovnog metodskog principa.
Ovaj sukcesivni slijed događaja nije ništa drugo do direktni udar na zapadnobalkansku kriminalnu “konfederaciju“, sličan, recimo, onome koji je svojevremeno preduzet protiv Medelinskog kartela u Južnoj Americi, s tim što je u našem slučaju politički kamufliran pa samim tim pravno i operativno suptilniji.
Ova tri uticajna i moćna “političara“, mračnog karaktera (dozvoliću sebi da ustvrdim da je Sanaderov karakter za nijansu svjetliji), su na balkanskim prostorima tvorci “evolutivne ali izuzetno opasne i perfidne doktrine koja se temelji na pretpostavci da kooperativan, da ne kažem izmećarski, odnos prema međunarodnim centrima moći, dok god je na tragu njihovih interesa, omogućava neometano i nekažnjeno bogaćenje putem krajnje diskutabilnih aktivnosti.
I zaista, sjetimo se prođukanovićevske političke i medijske kamarile koja uvijek, po pravilu, kada bi njihovo božanstvo đukanović, u raznim kosmogonijsko-pravosudnim rasprama, bivalo suočeno sa apodiktičkim činjenicama koje su nedvosmisleno ukazivale na njegov problematični bekgraund, i kada bi mu u pitanje bile dovedene i božanska i ljudska priroda, neizostavno bi posezala, za “abolirajućim argumentom“ njegovih sjajnih susreta sa visokim međunarodnim zvaničnicima, uz propratne, kurtoazne pohvale i slavodobitno, šarlatansko poziranje.
To je ono što je u velikoj mjeri zbunjivalo, pa čak i obeshrabrujuće djelovalo na domaće kritičare, novinare, opozicionare…čiji se društveno-progresivni angažman svo ovo vrijeme činio kao uzaludni, servantesovski boj sa vjetrenjačama.
Sve to je, između ostalog, generisalo blasfemični i jezivi sistem vrijednosti u zadnjih dvadeset godina, spram kojeg je čak opskurni i cenzurisani komunistički eksperiment izgledao kao Periklovo doba ovih prostora.
Stvari su toliko daleko i “fantastično“ otišle, što je i imanentno psihologiji kriminala, da su se i zvanični i paralelni budžeti naše i nekih “država“ blizankinja u okruženju, punili novcem dobijenim prodajom droge i ljudskih organa!
I sada se zdravom razumu nameće pitanje: kako je moguće da je neko iole normalan očekivao da se sa ovakvom “privredom“, moglo u evropske integracije?
Dakle, bez ikakve sumnje, ovim epohalnim i tektonskim događajima, sa kraja 2010. godine, koji su u svojoj suštini u svom motivacionom toku dekontekstualizacija dvadesetogodišnje prakse, stavlja se tačka na taj tragičan period naše moderne istorije, u kojem su država i sve njene institucije bile sluge, podređene samo i isključivo organizovanom kriminalu.
Privođenje ili hapšenje budvanske grupe, u policijskoj akciji “Zavala“, koju naravno treba pozdraviti, samo je refleksija i drugorazredni derivat pomenutog, generalnog procesa, koji je već počeo da donosi plodove, i koji se, nadati se, neće zaustaviti dok ne dođe do prvorazrednog, primarnog označitelja!
Ako razumijemo tendenciju koju konstruišu i usmjeravaju ova zgusnuta i ubrzana dešavanja, ako izvučemo pravilne zaključke iz političke sudbine g. Iva Sanadera, kojom Evropa sugeriše ili čak promoviše paradigmatični model pročišćenja ovih prostora, lako možemo pretpostaviti šta očekuje Crnu Goru, ali i đukanovića, u danima pred nama.
Uz malu ogradu, više nema bojazni da će, na srednjem i nešto dužem štapu, ekspremijerova volja, vođena sopstvenim privatnim interesima, dominantnije detirminisati crnogorsku unutrašnju i spoljnu politiku,izuzimajući kraći period koji će po diktatorskom automatizmu obilježiti njegovo mučno i instiktivno batrganje u pokušaju da sačuva “glavu na ramenima“.
đukanovićevo neubjedljivo i anemično ostavljanje prostora za svoj eventualni povratak na političku scenu, u koji ni on sam ne vjeruje, treba posmatrati kao nagonalni trzaj u magnovenju i agoniji neumitne detronizacije, koju uvijek prate iracionalni, paranoični i gubitnički potezi. To je uobičajena genealogija svakog pada (njegovi neizbježni epifenomeni).
Kako vrijeme bude prolazilo, a mi se sve više približavali ispunjenju Fileovih sedam famoznih zahtjeva, zakonomjerno će jačati uticaj Evropske Unije na DPS, koji će za jednu od posledica imati i nužno marginalizovanje đukanovića, a svaki pokušaj vraćanja u zonu odlučivanja završiće kao i Sanaderov komični recidiv. Ta američko-evropska igra se zove “toplo-hladno“.
Koliko god ovo iz današnje persepktive izgledalo iluzorno, to je jedini, istina uski put kojim je moguće sačuvati makar i malo respektabilnosti DPS-a, ali i Crne Gore, jer đukanović je već i to svima polako postaje jasno, pretežak teret na leđima svoje partije a bogami i države Crne Gore. Ako meni ne vjerujete pitajte predsjednika Vujanovića!
Na kraju, ono što će izvjesno biti pozitivna tekovina i zalog za srećniju budućnost ove napaćene zemlje, jeste to što će “primus“ iz raznoraznih razloga, u svom političkom samrtničkom ropcu, pohapsiti (a već je počeo) izvjestan broj najgorih individua sa kojima je zajedno pune dvije decenije uništavao i pljačkao Crnu Goru.
Sada kad je 2010-ta na izmaku, i kada sve rečeno uzmemo u obzir, jasno je da je iza nas jedna veličanstvena, zlatna godina. Ko to nije shvatio, nikad i neće shvatiti.
Sic transit gloria mundi (Tako je prolazna ovozemaljska slava).
